Postoje trenuci kada politika prestaje da bude stvar taktičkih kalkulacija i postaje pitanje elementarnog poštovanja – prema državi, prema susjedima i, prije svega, prema sopstvenim građanima. Ovo je jedan od tih trenutaka.

I to smo dočekali. Premijer Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović, dvojac koji je obećavao novu političku kulturu i evropsku zrelost, nijesu našli za shodno da makar protokolarno čestitaju Dan državnosti Srbije. Ne govorimo o ideološkom približavanju, niti o političkom svrstavanja, već o minimumu diplomatske pristojnosti koju praktikuju i saveznici i protivnici.

Ovo, međutim, nije samo odnos prema Beogradu. Ovo je odnos prema trećini stanovništva Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi. Prema ljudima koji žive u ovoj zemlji, plaćaju poreze, glasaju na izborima i imaju pravo da se osjećaju uvaženo od strane institucija koje ih predstavljaju. Poruka koju dobijaju je jasna – njihova osjećanja i identitet nijesu prioritet.

Paradoks je još veći kada se podsjetimo da je i DPS, u vrijeme najdubljih političkih sukoba sa zvaničnim Beogradom, znao da pošalje makar protokolarnu čestitku. Danas, u eri “novih ljudi” i “evropskih eksperata”, taj minimum izgleda postaje previše. Ako je to nova politička kultura, onda je riječ o kulturi selektivnog poštovanja.

Istovremeno, prema Hrvatskoj i Prištini vlada gotovo ritualna obazrivost. Tamo se ne smije pogriješiti, ne smije se “zucnuti”. Kada Zagreb pošalje poruku, ona se pažljivo vaga. Kada Priština iznese stav, odgovara se sa mjerom i oprezom. Očigledno je da se u tim relacijama vodi računa da se niko ne naljuti. Pitanje je samo – ko onda vodi računa o građanima Crne Gore?

Ako se sopstveni narod ignoriše da se ne bi uznemirili drugi, onda je problem dublji od jedne čestitke. Onda se otvara sumnja da politički pravac zemlje ne određuju Podgorica i njene institucije, već Zagreb i Priština, uz tiho klimanje glavom domaćih aktera.

Ne pitam te, Crna Goro, ima li te – jer te ima u protokolima, saopštenjima i međunarodnim forumima. Pitam te: znaš li koga predstavljaš i imaš li snage da poštuješ sve svoje građane jednako? Jer država koja zaboravi trećinu svog stanovništva, zaboravila je samu sebe.

Tagovi