Zadušnice

0

Piše: Emilo Labudović

Nestvaran martovski dan, više nalik maju nego sebi, topao i natopljen tišinom, sklupčao se u zaleđu crkve sa čijeg se kubeta sliva praiskonski mir. Mir groblja. Ulica, mjesto konačnog odmorišta, mjesto gdje se sve završava i zauvijek prestaju nade, patnja, težački život prepun znoja i odricanja, tuge i pokojeg zrnca radosti. Subota. Podne. Zadušnice.

Sunce se uspijeva povremeno izboriti sa tankom koprenom oblaka i njegovi zraci zaigraju po crnom nadgrobnom mermeru, na kojem su uklesana poslednja svjedočanstva o nečijem kraćem ili dužem prolasku kroz kapiju vremena. Pored njih, kao tuga i opomena, običan kamen – uzglavnik, bez ikakvog drugog znaka, podsjeća na uzaludnu bitku protiv zaborava. Blag povjetarac sa Mejkovca povija plamičke svijeća, upaljenih za pokoj zauvijek usnulih duša. Iz crkve dopire poj mjesnog paroha i taj glas je jedini svjedok života na ovom mjestu na kojem caruje smrt. I uspomene. Subota. Podne. Zadušnice.

Sa ovog mjesta selo se vidi kao na dlanu. Zato su ga i izabrali za vjekovanje jer, i mrtvi, odavde bdiju nad onim što je još preostalo od njihove muke, od njihove istrajnosti i grčevite borbe da se, ne pitajući za cijenu, opstane na ognjištima potpaljenim u mraku daleke prošlosti. A ostalo ga je malo, i svake godine još manje. O tome svjedoče rijetki odžaci iz kojih se vije dim, okamenjena i davno zgasla vatrišta, razvaline koje su nekad bile domovi, razvaljene kapije, njive i livade zarasle u glog i draču. I sve manje nas koji se, makar na ovaj dan i na ovo mjesto, vraćaju. „Čekaonice smrti“, kako je to genijalno sublimirao jedan naš proslavljeni sociolog sela. Subota. Podne. Zadušnice.

Bol rastanka ne osjećaju oni koji odlaze, njega prisvajaju oni koji ostaju. A ovdje su oni koji su ostali. Oni čije su oči iskopnjele u suzama zaludnog iščekivanja da se vrate oni koji su otišli. Pokušavam da samjerim okean bola koji smo ostavili za sobom odlazeći, voljno i nevoljno, u svijet. I pokušavam da samjerim i okean dobrote, praštanja i razumijevanja kojim su nas blagosiljali i blagoslovili oni koje smo ostavljali. Bože, koja nesrazmjera!!! Nesrazmjera koju ni ovi pokajnički i okajnički povratci ne mogu da poprave. Ni ove zakašnjele suze, ni sav tamjan, ni sve svijeće ovoga svijeta ne mogu da isprve tas vage koja opasno naginje survavanju u sveopšti gubitak. Survavanju nakon gojeg će svi povratci biti uzaludni. Subota. Podne. Zadušnice.

I opet bol rastanka, ali ovoga puta bol koji nose oni koji odlaze. Jer one koje je prigrlila posna zemlja Ulice više ništa ne dotiče. Ni naša kajanja, ni naše suze, ni prazna obećanja da ćemo se više posvetiti selu, da ćemo ga oživjeti, omogućiti ostanak i povratak… Sve naše strategije, planovi, obećanja, zaklinjanja ovdje na Ulici i „ulicama“ suočavaju se sa poražavajućom istinom da smo okasnili. Okasnili toliko da, i sve kad bismo htjeli, više nemamo ni čemu ni kome da se vratimo. Osim da, na ovaj dan i na ovo mjesto, donesemo „peškeš“ svoje krivice i još jednom izmolimo oproštaj od onih koji su nam davno oprostili. I da, sa mjesta zločina, lažno oprane savjesti, praćeni zvonom crkve Svetoga Jovana koje vrišti i razbija „sleđenu tišinu“ Ulice, odemo tamo odakle smo se vratili, nesvjesni da smo „sami i pusti u zavičaju“.

Subota. Podne davno minulo, a sa njim i mnogo toga. Zadušnice.

 

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.