Proces političkog ujedinjenja Srba je nezaustavljiv i uspjeh tog nimalo lakog  poduhvata ne treba sumnjati, jer iza njega stoji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Baš kao što je uspio da podigne Srbiju iz blata u koje su je uvukle „demokratske“ snage nakon 5. oktobra 2000. godine, a o tome svjedoče na stotine otvorenih fabrika,  izgrađeni autoputevi, pruge, bolnice, veće plate i penzije, tako je predsjednik Srbije uspio da se legitimiše kao osoba koja je u stanju da na najbolji način štiti prava Srbi ma gdje god da oni žive.

Vučić je uspio u nečemu u čemu njegovi prethodnici nisu uspjeli, od raštrkanih Srba po bivšim jugoslovenskim državama napravio je jedinstven politički faktor čiji se intresi moraju uvažavati ne samo u regionalnom kontekstu, već i šire.

Mudrom, državničkom i vizionarskom politikom koja iz godine u godinu sazrijeva, Vučić je srpski narod koji je ideološki, mentalitetski i teritorijalno rascjepkan širom bivše Jugoslavije fuzionisao u jedan politički činilac koji u Beogradu vidi saborno mjesto u kojem se rješavaju njegova sudbonosna pitanja.

Srbi nikada ne smiju doći u situaciju da o njihovoj egzistenciji odlučuju oni regionalni centri (Zagreb i Sarajevo)  koji su svoje državice gradile na zločinima nad Srbima. Ostali centri poput Podgorice i Skoplja su pak svoje nacionalne identitete gradili na srbofobiji, istorijskom revizionizmu i negiranju prava srpskog naroda u tim zemljama.

Politički i ekonomski jaka Srbija, zaslugom Aleksandra Vučića, uspjela da se izdigne i pepela i homogenizuje Srbe širom regiona i iste, snagom argumenata, ubijedi u to da je Beograd njihova matica na koju mogu da računaju u rješavanju svojih egzistencijalnih problema.

Srbi iz Podgorice, Zagreba, Banjaluke, Doboja, Kosovske Mitrovice, Kumanova … uprkos opstrukcijama na lokalnom nivou, svjesni su da će u budućnosti uživati u plodovima političkog i ekonomskog jačanja Srbije.

I zaista, sa uspinjanjem Srbije polako popravljao se i položaj srpskog naroda, naročito u Republici Srpskoj i Crnoj Gori. U Republici Srpskoj, Beograd iz godine u godinu ulaže sve više resursa u sveukupan razvoj tog entiteta i njegovu političku, ekonomsku, fiansijsku i kulturnu samosvojnost u odnosu antagonističku sarajevsku političku elitu.

Svakako najveći uspjeh Vučićeva politika je postigla u Crnoj Gori. Nakon 30 godina razvlašćena je DPS-ova monolitna diktatura, u čemu su presudnu ulogu odigrali Srbi nad kojima je Đukanovićev režim u prethodne dvije decenije bezuspješno sprovio kulturocid i asimilaciju. Srbi su se zahvaljujući litijama i izbornim pobjedama od 30. avgusta 2020. izdigli sa društveno-političke margine u kojoj su tavorili zahvaljući DPS-ovom rigidnom sistemu i konstituisali su se kao nezaobilazan politički element u Crnoj Gori bez čijeg značajnog doprinosa je nemoguće projektovati budućnost Crne Gore. Tu nespornu činjenicu morali su priznati i zapadni centri moći koji su decenijama tolerisali antispski narativ koji je gajila zvanična Podgorica do zadnjih  parlamentarnih izbora.

Svjedoci smo da se upravo sada počinju rješavati pitanja koja su od najvećeg nacionalnog značaja za Srbe u Crnoj Gori. Temeljni ugovor predstavlja samo početak tog procesa. Da bi se ispravile brojne istorijske nepravde koje je DPS-ov režim načinio prema srpskom narodu biće potrebno dosta vremena, međutim, sa suštinskim jačanjem dobrosusjedskih odnosa između Beograda i Podgorice cilj srpskog naroda- da u Crnoj Gori zauzima položaj koji mu po svakom osnovu pripada ne bi trebalo da ostane nedostižan.

Takođe, Srbi sa prostora Kosova i Metohije i iz Hrvatske, uprkos teškom socijalnom položaju i okruženja, danas više nego ikada znaju, da jedini garantovani put za popravljanje njihovog statusa vodi preko Beograda.

Sveukupno političko jedinstvo koje su Srbi dosezali veoma rijetko tokom svoje burne istorije, a jedan od tih slučajeva je sadašnji trenutak, sa druge strane samo pojačava antagonizme kod određenih političkih elita u regionu.

Frustrirani činjenicom da Srbija pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića istinski vodi nezavisnu unutrašnju i spoljnu politiku i da je uspjela objediniti Srbe pod jedan kišobran, nezavisno od ideoloških i političkih preferencija, brojni državnici u pojačavaju intezitet napada na zvanični Beograd i predsjednika Srbije.

Kako u prethodnih pet mjeseci nisu uspjeli argumentovano da dokažu da je Aleksandar Vučić „mali Putin“ na Balaknu koji želi da porobi susjedne države, razni regionalni politički anonimusi i privesci zapadnih ambasada se iz dana u dan utrkuju u besmislenim optužbama na račun predsjednika Srbije.

Sablažnjeni nad činjenicom da je Vučić iza sebe objedinio srpski narod širom regiona, na dnevnoj bazi svjedočimo karikaturalnim napadima od Cetinja do Zagreba. Tako hrvatski državnih vrh onemogućava Vučiću da položi cvijeće na spomen kompleksu u Jasenovcu, pravdajući to činom koji bi izazvao haos u renomiranoj državi EU. Sjutradan cetinjske Demokrate za cijepanje postera sa kancelarija Opštinskog odbora optužuju „Vučićevu omladinu“,  a danas u Skupštini Crne Gore poslanica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković spočitava premijeru Dritanu Abazoviću da mu je govor na komemoraciji u Srebrenici sastavljao Aleksandar Vučić.

Stiče se utisak da je Vučić kočničar prosperiteta cjelokupnog regiona u kojem bi,  da njega nema,  cvjetalo kao nekada bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti. Realnost je neumoljiva, iza svih napada na Vučića krije se neoubuzdana želja za razbijanjem srpskog nacionalnog, političkog i kulturnog jedinstva koje je on u sadejstvu sa SPC-om uspostavio u prethodnom periodu.

Jasne su namjere Mila Đukanovića, Zdravka Krivokapića, Alekse Bečića, Bakira Izetbegovića, Željka Komšića, Aljbina Kurtija, Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i ostalih prozapadnih marioneta u regionu. Njihov zajednički cilj je da se nastavi sa procesom razgradnje srpskog nacionalnog identiteta koji je Vučić zaustavio u pravo vrijeme. Zbog toga i ulažu ogromne napore kako bi Srbi došli u poziciju da bogobojažljivo i ponizno mole zvanični Zagreb, Sarajevo, Podgoricu itd. da im „udijele mrvice hleba sa stola nakon glavnog jela“. A to je proces koji bi dalje vodio Srbe potpunoj asimilaciji, tj. nestanku sa mape evropskih naroda.

Srećom po Srbe, Vučić je prekinio praksu drobljenja, tj. regionalizacije srpskog identiteta i tako utabao put koji bi spski narod trebao da slijedi ukoliko želi da ostvari  viševjekovni zavjetnu misao o nacionalnom jedinstvu.

 

 

 

Tagovi