Komunikacija između Zemlje i sonde Voyager 1 danas je mnogo sličnija slanju pisma poštom nego telefonskom pozivu.
Letjelica lansirana u septembru 1977. godine trenutno je udaljena oko 25 milijardi kilometara od Zemlje i juri kroz mrak brzinom od preko 61.000 km/sat. U novembru 2026. godine, Voyager 1 će zvanično postati prvi objekat napravljen ljudskom rukom koji će preći granicu od jednog svjetlosnog dana udaljenosti od Zemlje.
To je tačka do koje signalu treba punih 24 sata da stigne u jednom pravcu.
Suzi Dod, menadžerka ovog projekta u NASA-inoj Laboratoriji za mlazni pogon (JPL), slikovito je objasnila taj ritam: „Ako pošaljem komandu i kažem ‘dobro jutro’ Voyager 1 u ponedjeljak ujutru u 8 sati, odgovor letjelice ću dobiti tek u srijedu ujutru, otprilike u isto vrijeme.“
Ovo ogromno vremensko kašnjenje diktiralo je i dramatičnu akciju spašavanja sonde koja je počela 2023. godine, nakon što je Voyager 1 iznenada prestala da šalje smislene podatke.
Timu je bilo potrebno pet mjeseci da locira kvar na jednom memorijskom čipu sondinog računara. Pošto hardver star pola vijeka nije mogao da se popravi, inženjeri su morali da razbiju softver na manje dijelove i smjeste ih u druge, ispravne dijelove memorije.
Softver se provjeravao „pješke“, liniju po liniju
Popravka sonde na ivici međuzvjezdanog prostora nije dozvoljavala greške, pogotovo zato što na Zemlji više ne postoje ispravni simulatori za testiranje koda.
Kako navodi naučnica Linda Spilker, signalu je tada bilo potrebno po 22 i po sata u svakom smjeru, pa je tim tek dva dana kasnije mogao da sazna da li je prepravka uspjela, prenosi Space Daily.
Zbog toga je provjera softverske zakrpe rađena ručno, na starinski način. Troje ljudi je sjedilo i „pješke“, liniju po liniju koda, pregledalo softver prije slanja kako im ništa ne bi promaklo. Spasilački kod je poslat 18. aprila 2024. godine, a odgovor da je operacija uspjela stigao je dva dana kasnije.
Prelazak granice od jednog svjetlosnog dana u novembru 2026. ima veliku simboličku vrijednost, ali i praktično mijenja način rada. Svaki ciklus naredbe i odgovora će se od tog trenutka mjeriti danima, a ne satima.
Brzina prenosa podataka je ekstremno spora i iznosi svega 160 bita u sekundi, zbog čega je Voyager 1 dizajniran da se u slučaju nepredviđenih problema sam prebaci u bezbjedan režim i stabilizuje dok čeka sporu komandu sa Zemlje.
Njegov blizanac, Voyager 2, do ove granice stići će tek 2035. godine, ali su male šanse da će ijedna sonda tada još uvijek emitovati signale. NASA već godinama sprovodi planirano, sporo gašenje naučnih instrumenata kako bi se sačuvale preostale zalihe energije.
Voyager 1 trenutno radi sa samo dva aktivna naučna instrumenta, dok Voyager 2 ima tri.
(SMART LIFE)
