Vladika Kirilo: Kralj Nikola – čuvar krune i nosilac sablje Nemanjića

Episkop buenosajreski i južno-centralonoamerički Kirilo služio je jutros sa sveštenstvom u crkvi Roždestva Presvete Bogorodice na cetinjskom Ćipusu Svetu arhijerejsku liturgiju sa parastosom kralju Nikoli Petroviću povodom stogodišnjice njegovog upokojenja.

Nakon parastosa, Vladika Kirilo je rekao da je kralj Nikola čuvar krune i nosilac sablje Nemanjića koji je Zetu ocrtao kao mjeste gdje je rođeno “prvo srpsko vladarsko drvo”.

“Od Jovana Vladimira do Ivana Crnojevića, o čemu je pjevaou svojoj Balkanskoj carici. Cijelog svog vijeka svijetlio je upravo taj put, a posebno lik Stefana Nemanje kao objedinitelja, kao temelj naše državotvornosti. Njevovo državotvorno djelo je veliko, što je posebno krunisano priznanjem Crne Gore na Berlinskom kongresu kao države i jednog od ognjišta naše slobode u tom teškom periodu otomanske okupacije naših prostora”, rekao je on.

Dodao je da je Nikolino krubisanje za kralja 1910. godine dodatno uvećalo ugled naše države i našeg naroda u evropskim i svjetskim razmjerama.

“Udaja njegovih kćeri u razne i znamenite dinastije Karađorđevića, Romanovih, Savoja i drugih takođe su bile značajne i pokazuju karakteristiku njegove ličnosti, njegovog širokog, objedinjujućeg srca u koje je on smjestio sav slovenski rod, ali i sve evropske narode”, rekao je Vladika.

Vladika Kirilo je naglasio da mu ne možemo zamjeriti što je dugo vladao.

“I što je u toj vladavini imao autokratski period, kada se moralo vladati na taj način. U ratnom vihoru moralo se znati ko i kako naređuje. A kasnije, kada je već pomalo granulo sunce slobode, kada se počelo polako pomaljati iza tih tuča agarjanskih koje su nas bile pritisnule, on se, naravno, nije mogao snaći u vremeniu revolucija. Zar se moglo održati kraljevstvo Crne Gore, ako se tada uzdrmalo i moćno rusko carstvo, a kasnije i jugoslovensko kraljevstvo? U tim novim idejama demokratija kralj Nikola koliko je mogao toliko se i snalazio i učestvova. Ali, svakako da u tom drugom dijelu svoje vladavine pretrpio je i sam i sa svojom porodicom i izvjesnu dozu stradanja i progonstva”, kazao je Episkop buenosajreski.

Po njegovim riječima, sve to je bilo po dubljem promislu Božjem, prije svega o kraljevom vječnom življenju.

Govoreći o kraljevom književnom djelu, Vladika je istakao da je on u svojim stihovima opjevao, između ostalog i svetorodnu lozu Nemanjića.

“Čijim idejama i djelima se on 8i nadahnjivao. Naravno, nadahnjivao se i kosovskom idejom. Njom je, čini mi se, najviše bio nadahnut zahvaljujući djelu svog prehodnika i rođaka Svetog Petra Drugog Njegoša, Lovćenskog Tajnovidca, koji je i definisao taj naš kosovski zavjet. Na tome je i on bio utemeljen i to je iskazao i kroz svoje književno djelo”, istakao je Vladika Kirilo.

Vladika je posebno naglasio da je kralj Nikola bio duboko religiozan čovjek.

“On sam u nekim svojim pismima govori da je od mladosti želio da bude monah. Opisuje kako u je negdje u Trstu, u školama u Francuskoj prebivajući u crkvi topio se od miline i zbog riječi Božje plakao dugo. Svakako da to pokazuje da je on duboko u srcu primio vjeru koju su mu usadili njegovi roditelji. Imao se od koga i naučiti – pored kivota Svetoga Petra Cetinjskoga, djelom književnim Vladike Rada. Do kraja života nije ga ostavljala ta misao o monaštvu”, kazao je Vladika.

Ta njegova pomisao o monaštvu, kao obrazu budućeg života je, po Vladičinim riječima pokazatelj da je on time odredio šta je bio cilj njegovog života.

“Odredio je da mu je glavni cilj zadobijanje neprolaznih blaga koje čine carstvo hristovo. Sve ostalo je podređeno tome cilju. I zaista, ono što je radio kralj Nikola u životu bilo je podređeno tom cilju, a želio je da ga, ne samo on dostigne nego i njegov narod”, naglasioo je Vladika Kirilo i dodao da je jedna od zlatnih epoha crkvenog graditeljstva nakon nemanjićkog perioda bilo Nikolino vrijeme.
Foto: Mitropolija

“On je podigao ili obnovio oko 300 hramova, od kojih samo četrnaest manastira. Njima je označavao granice Crne gore. Ali, ne samo to, nego je time htio da je veže za nebo i da svom narodu da signale i simbole koji ga uvijek opominju na vječne vrijednosti, na vječni život. Poštovao je Crkvu, darivao crkve i manastire, bio prijatelj i saradnik mitropolitima njegovog doba. Bio je, ako i Mitropolit Mitrofan Ban jedan od glavnih zagovornika obnavljanja Pećke Patrijaršije. To pokazuje u kojoj atmosferi su oni radili i stvaraliu – da je u osnovi svega uvijek bila objedinjujuća ideja nemanjićka, prije svih Stefana Nemnje koga je on posebno obožavao i u svojim pjesmama opjevavao”, objasnio je Vladika Kirilo.

Vladika je podsjetio i na brigu kralja Nikole o kosovsko-metohijskim svetinjama.

“Oslobodivši Metohiju predao je ključeve Dečana i Pećaršije Mitropolitu Gavrilu Dožiću, ključeve koji su se čuvali i sada se čuvaju u kivotu Svetog Petra Cetinjskog. Tu njegovu ideju i taj njegov put svakako je slijedio i u naše dane i naš Mitropolit Amfilohije, koji je takođe imao jedan nadahnuti i divni govor na prenosu njegovih zemnih ostataka iz San Rema”, kazao je Vladika i posebno istakao ulogu u tom činu tadašnjeg gradonačelnika Cetinja Jovana Markuša.

Dodao je da je kralj Nikola imao po ljudskim slabostima i svojih nedostataka, zbog čega ga kritikuju pojedini istoričari, kao što je npr. njegov odnos prema Marku Miljanovu.

“Međutim, njih dvojica kao dobri ljudi i junaci, sigurno su se našli pred Bogom i izmirili i sada zajedno slave Boga u neprolaznom Njegovom Carstvu”, kazao je Vladika Kirilo i izrazio nadu da ćemo, kao što smi ispunili kraljev zavjet da mu se zemni ostaci vrate u Otadžbinu i sahrane u rodnoj grudi, tako ispuniti i zavjet Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca da opet zasija zlatni krst na Lovćenu.