Vječiti vladar Crne Gore: Krenuo kao podstanar, postao najbogatiji vladar a projektom lične države uspio da razdvoji dva bratska naroda

0

U godini za nama, Milo Đukanović, vječiti vladar Crne Gore, kao nikada do sada trudio se da izbriše svaku vezu između Srbije i Crne Gore i naroda te dvije zemlje po potrebi se služeći i istorijskim falsifikatima.

Vjerovatno je i sam Milo zaboravio da je na početku karijere bio veliki Srbin, ali davno je bila 1989. godina kada se kao mlada nada već odumirućeg Saveza komunista Jugoslavije pojavio na ovdašnjem političkom nebu. Od tada do danas, Đukanović je minenjao mišljenja i stavove, skoro kao na skijaškom slalomu – komunista, pa srpski nacionalista u vrijeme Slobodana Miloševića, zatim liberalni demokrata, pa ljuti protivnik istog tog Miloševićevog režima koji ga je učinio najmlađim premijerom u Evropi, i na kraju, veliki Crnogorac.

U godini u kojoj Đukanović obilježava tačno trideset godina od kako vedri i oblači Crnom Gorom, nije na odmet da se podsjetimo ovih njegovih političkih faza, mada on sam od nekih bježi, narodski rečeno, kao đavo od krsta. No, krenimo redom.

Komunistički omladinac

Čini se da je Đukanović oduvek imao želju da vlada. Nije sačekao ni punoljetstvo prije nego što je 1979. godine, sa nepunih 18, postao je član Saveza komunista. Narednih deset godina krčio je svoj put kroz Komunističku partiju, čiji je istaknuti član bio i njegov otac sudija Radovan Đukanović.

Na sam vrh političke scene kročio je 1989. godine, nakon događaja u istoriji zabilježnih kao Antibirokratska revolucija kojom je smijenjeno staro rukovodstvo KPJ u Crnoj Gori. U novo rukovodstvo, lojalno Beogradu i Slobodanu Miloševiću, izabrane su mlade snage – Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović (“lijepi, mladi i pametni”).


Tih godina, kada se zdušno zalagao za samoupravljanje i tvrdio da Crna Gora može da opstane kao “ostrvo komunizma”, Đukanović je stekao nadimak Britva zahvaljujući načinu na koji se obračunavao sa neistomišljenicima.

Uz podršku Slobodana Miloševića, tada 29-godišnji Đukanović je 1991. godine postao najmlađi premijer u Evropi. Nekoliko mjeseci kasnije Crnogorska komunistička partija promijenila je naziv u Demokratsku partiju socijalista (DPS), a novi premijer i dalje je bio mladi “miloševićevac”. U prilog tome govori i jedna izjava data 1992. godine.

– Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije – rekao je tada mladi premijer Crne Gore.

Koliko je bio lojalan Miloševiću govori i jedna fotografija iz 1989. godine – Milo Đukanović i Momir Bulatović u prvim redovima na Gazimestanu.

Okretanje leđa mentoru

Do kraja 1996. i početkom 1997. godine, Đukanović naglo mijenja kurs i okreće leđa dotadašnjem mentoru. Dvije će situacije ostati zabilježene iz tog perioda – podrška koju je dao demonstrantima u Srbiji koji su izašli na ulice zbog krađe na loklanim izborima i intervju u kojem je oštro napao Miloševića nazvavši ga “čovjekom sa zastarjelom političkom filozofijom koji se okružio korumpiranim pomoćnicima”.

I danas se nagađa šta je tačno Mila okrenulo protiv Miloševića. Jedna verzija kaže da je prosto bio dovoljno pragmatičan da prepozna da su njegovi dani odbrojani nakon Dejtona, dok druga tvrdi da je do sukoba došlo jer je Mira Marković htjela da zaštiti interese svog sina u švercu duvana u kojem je i Milo imao svoj dio kolača.

Udaljavanje od Miloševića dovelo je do raskola u DPS i to uoči predsjedničkih izbora 1997. godine. Na čelu jedne frakcije bio je sam Đukanović, na čelu druge Miloševićev pristalica, Milov nekadašnji saborac Momir Bulatović. Uslijedila je prljava kampanja u kojoj je Bulatović Đukanovićeve pristalice optuživao za šverc cigareta, korupciju, povezivao ih sa organizovanim kriminalom u Italiji, dok su Đukanovićevi ljudi iz DPS Bulatovića nazivali ”tipičnim poslušnikom Miloševićevog režima”. Vječiti vladar odnio je tijesnu pobjedu u drugom krugu – 50,8 odsto naspram 49,2, odnosno nešto više od 5.000 glasova razlike.

Bulatović ubrzo nestaje sa političke scene, Marović takođe (uz robiju), a Milo suvereno vlada Crnom Gorom koju je uspeo na svaki način da odvoji od Srbije, pa čak i da je izuzme od bombradovanja 1999. godine.

– Kada su pokušavali da nas uvuku u rat sa čitavim svijetom, kao 1999. godine, mi smo bili mudri i kazali da to nije naš rat i da se radi o privatnom ratu, radi očuvanja pozicija političkih struktura u Beogradu – rekao je Đukanović 2017. godine kada je na Cetinju Skupština Crne Gore odlučivala o potvrđivanju članstva te države u NATO-u, bez refenduma.

Vođa pokreta za nezavisnost

Đukanović koji je poslednju deceniju 20. vijeka počeo tvrdnjama da je “šah omrznuo zbog šahovnice”, a uoči ratnih dejstava u Dubrovniku 1991. i 1992. da će “ovog puta pobijediti i završiti zajednički život sa Hrvatima za sva vremena”, 21. vijek počeo je izvinjenjem. I bio je prvi političar sa ovih prostora koji je to uradio.

Nakon sastanka sa hrvatskim predsjednikom Stipom Mesićem hrvatskom narodu uputio je izvinjenje zbog učešća Crnogoraca u agresiji na dubrovačko područje tih godina. Kako je tada rekao, Crna Gora je platila cijenu “novim manipulacijama beogradskog režima i beogradskog diktatora”.

Novi, umiveni Milo srpstvo i komunizam je ostavio u deceniji koja je prošla, a u onoj koja počinje počeo je borbu za nezavisnost Crne Gore kao veliki Crnogorac i demokrata. Njegova DPS je bojkotovala savezne izbore 2000, Milošević je pao, ali Crna Gora nije se odmah otcijepila.

Đukanović je u martu 2002. godine bio među potpisnicima Beogradskog sporazuma o osnivanju Državne zajednice Srbije i Crne Gore, oročene na tri godine. Ovim potezom ujeo je za srce dio svojih pristalica koje su na talasu pažljivo njegovanog crnogorskog nacionalizma očekivale samostalnost i dodatno podijelio državu u kojoj se jedna trećina stanovnika i danas izjašnjava kao Srbi.

Slijedi referendum u maju 2006. godine, praćen različitim kontroverzama, pa i zabranom za državljane Crne Gore koji su imali prebivalište u Srbiji da glasaju.

Milovi protivnici zastupali su tezu da je nezavisnost Crne Gore za Đukanovića iznad svih drugih ciljeva iz vrlo ličnog razloga – jer ga pozicija vladara nezavisne države štiti od i sudskog gonjenja u Italiji zbog šverca cigareta devedesetih o čemu se tada već javno govrilo i pisalo. Nagađalo se o “sivoj zoni”, odnosno da li je ili nije glasalo potrebnih 55 odsto birača za nezavisnost, ali zvanični rezultati pokazali su da jeste.


Bilo kako bilo, nakon 88 godina Crna Gora postala je nezavisna, Srbija je to priznala 12 dana nakon referenduma, a Đukanović zauzima još oštriji stav prema Srbiji.

U narednoj deceniji povučeno je mnogo poteza sa ciljem da se Crna Gora odvoji od Srbije u svakom smislu – priznato je Kosovo, Crna Gora je glasala za prijem Kosova u UNESKO, Đukanovićev je režim često vršio pritisak na Srpsku pravoslavnu crkvu, u pokušaju da kao vrhovnu crkvenu instituciju postavi nekanonizovanu crnogorsku crkvu, crnogorski oficir predstavljao je državu na proslavi etničkog čišćenja u akciji “Oluja” u Hrvatskoj, sprski pjesnici izbačeni su iz lektire, a Đukanović je često i rado govorio o “sprskoj agresiji” i “ankesiji Crne Gore od strane Srbije” i sličnim istorijskim falsifikatima.

Sve je kulminiralo krajem prošle godine sa poništavanjem odluka Podgoričke skupštine kojom su se Srbija i Crne Gora ujedinile 1918. godine.

Položaj Srba klizi u Crnoj Gori, ali Milov je čini se sve čvršći. Rokade premijer-predsjednik i tako u nedogled Đukanoviću su omogućile da bude najdugovječniji vladar u Evropi i jedan od najdugovečnijih na svijetu, ali i da optužbe o saradnji sa sicilijanskom mafijom za šverc cigareta devedesetih budu arhivirane.

Đukanović, čovjek koji je u politiku ušao kao podstanar kada je sa roditeljima živio blizu autobuske stanice kod Podgorice, danas je jedan od najbogatijih vladara Evrope i čovjek koji je projektom lične države uspio da razdvoji dva bratska naroda.

(Blic)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.