Strani ratnici, najamnici, nisu bili novina tada kralja Dušana, već su započeli mnogo ranije, još sa Milutinom.
„Psi rata“ su ostavili dubok trag u istoriji Srbije. Milutin se oslanjao na hristijanizovane Turke i zapadne vitezove, dok je njegov sin Stefan Dečanski tu čast dodijelio Kataloncima. Mačem najamnika je došlo i do pobjede u presudnoj bici kod Velbužda 1330. godine nad Bugarima.
Budući kralj Dušan je uvidio značaj najamnika u toj bici, a po herojstvu pokazanom je dobio naklonost vlastele. Ubrzo je došlo do sukoba između oca i sina, a kulminiralo je kada je 1331. godine došlo do napada na Nerodimlje.
Dušan je poveo nezadovoljnu vlastelu i potukao očevu vojsku, uspjevši da ga zarobi i da postane kralj zajedničke države. U ovoj bici se našlo i mnogo najamnika, a jedan od njih je Palman Braht.
Kapetan najamničke garde
Rođen u Štajerskoj, svoju mladost je proveo na očevom dvoru. Međutim, nije ga držalo mjesto, te se dao u službu Hajnriha od Istre gdje je i započeo vitešku službu. Kasnije je bio i vitez kneza od Austrije, ali i dalje nije bio zadovoljan. Odlučio je da krene ka Svetoj Zemlji sa krstašima.
Prolazeći kroz Zetu i Primorje, ipak, odlučio je da se pridruži Stefanu Dušanu. Postao je kapetan vladareve garde, a pomogao je Dušanu da dođe do trona.
Gušio je pobune vojvoda i knezova, a uživao je toliko povjerenje Dušana Silnog da mu je budući car povjerio jedan veoma privatan zadatak. Radilo se na tome da se novi kralj razvede od Jelene Stracimirović, dotadašnje žene, a plan je bio da oženi ćerku njemačkog cara Fridriha Lepog. Palman je tečno govorio njemački pa je bio odabran da vodi pregovore u ime Silnog. Međutim, ovi pregovori su propali kada je Jelisaveta, Dušanova nesuđena izabranica, naprasno preminula.
Paja Jovanović je u svom djelu „Proglašenje Dušanovog zakonika“ predstavio i Palmana Brahta u špaliru kod kapije kako drži šlem sa rogovima.
Garda Dušanova
Dušan je bio veoma visok čovjek za svoje vrijeme. Neobično snažan i ogroman, ali i dinamičan, savremenici su se divili njegovim sposobnostima. Analizom njegovih posmrtnih ostataka je utvrđeno da je car Dušan mogao biti visok oko 215 centimetara.
Garda Silnog je bila elitna vojska i glavna udarna igla srpskog cara. Uglavnom su u pitanju bili teški oklopni konjanici. Uslov za ulazak u gardu je bio da svaki vitez mora imati najmanje dva metara visine. Standardi su bili previsoki, pa je Dušan odlučio da traži po Evropi i uspio je da sastavi stotinak vitezova.
Samo je barjaktar, Šveđanin, bio viši od cara, a barjak koji je nosio i koji se čuva u Hilandaru je bio težak 40 kilograma, nosio ga je u jednoj ruci, dok je u drugoj držao mač.
Izbila je pobuna na teritoriji današnje Albanije i car Dušan je poveo svoju gardu kako bi je ugušio. Za samo 28 dana je uspješno uništen otpor pobunjenika.
Palmanovo „ne“
Godine 1355. su u Srbiju došli poslanici pape, prevođeni biskupom Petrom Tomom sa nimalo lakim zadatkom – provjeravanje Srbije. Dušan je bio protiv toga, zabranio je svima u svojoj vojsci da prisustvuju misi koju je biskup održao, zaprijetivši da će oslijepiti svakoga ko prekrši naredbu.
Palman i čitava najamnička vojska je odlučila da ne posluša cara. Govorio je da je njemu važnija vjera od službe caru, a Dušan ga ipak nije oslijpio. Kasnije iste godine, Dušan se upokojio.
Posle Dušana
