U eri političkog spektakla, gde su slika i percepcija važniji od stvarnosti, blokade koje bi morale biti izraz građanskog bunta i artikulisanog otpora, sve više liče na društvene događaje sa dres-kodom. Što duža traka za trčanje – to jača poruka? Što više pređenih koraka, to više legitimiteta? Velikoumna strategija blokadera otkriva jednu novu vrstu “otpora”: onaj u kome se forma kreće, a sadržaj stoji.

Otpor kao fitnes režim

Postaje očigledno da su blokade ušle u fazu performativnog aktivizma. Više nije važno šta se kaže, već kako se izgleda dok se to govori. Pumpaj, pedalaj, trči – sve to u ritmu grupne discipline. Iako je svaka fizička aktivnost zdrava, postavlja se pitanje: zar je protest mesto za rekreativnu obnovu tela, dok duh ostaje zapušten?

Na snimcima sa društvenih mreža ne vidimo više pobunu – već lifestyle. Protesti bez političkog jezika, bez oštrine, bez programa – ali sa trbušnjacima. Blokade su postale Instagram-friendly okupljanja u kojima se revolucija meri po broju pregleda i lajkova, a ne po dubini društvene promene.

Kada se protesti pretvore u koreografiju

Ovakav oblik aktivizma neodoljivo podseća na korporativne tim bildinge. Kolektivna energija postoji, ali nije usmerena ka cilju – već ka slici. Nema više spontanosti, nema strasti – samo koreografisani otpor. Sve izgleda kao da je režirano: ko nosi šta, ko staje gde, ko daje izjavu. Ne govori se o zahtevima, već o “vibraciji”. A ta vibracija često ne nadmašuje frekvenciju Bluetooth zvučnika.

Simbolički sport protiv stvarne moći

Dok vlast pažljivo posmatra ovu novu vrstu otpora, verovatno s olakšanjem zaključuje: ako je ovo bunt – onda možemo mirno da spavamo. Jer pravo nezadovoljstvo je neuredno, haotično, ponekad i opasno po one koji su na vrhu. Prava pobuna traži odricanje, hrabrost i jasno postavljene ciljeve. Ova verzija – traži samo sportski outfit i Wi-Fi.

U međuvremenu, društveni problemi se produbljuju. Studenti, radnici, nastavnici, lekari – svi koji zaista trpe posledice loših politika ostaju bez glasa. Njihov prostor zauzimaju blokaderi u tajicama, koji ne znaju ni da artikulišu protiv čega su – osim što znaju dobro da se rastegnu.

I šta kad zaplivaju?

Ostaje samo da čekamo da blokada pređe u akvatični režim. Možda ćemo tada gledati kolektivno plivanje ispred vlade – u znak otpora protiv političkog brodoloma. I sve to, naravno, uz GoPro kameru i hashtag „#RevolucijaPliva“.

Možda je najveći paradoks u tome što ovi protesti, iako fizički pokretni, zapravo ne vode nikuda. Niti su politički radikalni, niti su socijalno inkluzivni, niti postavljaju realne zahteve. To nije otpor – to je iluzija otpora.

A dok traje ta iluzija, sistem – koji bi trebalo da bude meta protesta – nastavlja da funkcioniše bez ozbiljnog pritiska. Jer on zna da u zemlji gde se protest meri brojem pređenih kilometara, a ne snagom poruke, vlast nema čega da se plaši.

Tagovi