Velemajstor politike: Aleksandar Vučić obojenu revoluciju pretvorio u nijemi crno-bijeli film!

piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba

U svijetu politike, baš kao i na šahovskoj tabli, ključ nije u spektakularnom otvaranju, nego u završnici. Može protivnik da grmi, diže dimne zavjese, pravi buku među publikom — ali ako ne vidi kralja ispred sebe, već samo refleksiju vlastitih iluzija, partija je već izgubljena. Tako je i režirana „obojena revolucija“ u Srbiji 2024/2025. godine doživjela svoj sunovrat — i to ne zbog snage ulice, nego slabosti scenarija.

Scenario ove „revolucije“ nije pisan u Beogradu. Njegove osnove formulirane su daleko od Terazija, mnogo prije nego što je prvi student podigao transparent. Glumci su pažljivo birani — među ponekim profesorima, pojedinim studentima, NVO aktivistima, te samozvanim moralnim arbitrima — sve pod okriljem tobožnje spontane pobune. Statisti, međutim, nisu ni slutili da sudjeluju u unaprijed režiranom spektaklu. Uvjereni da glume vlastiti bunt, u stvarnosti su postali kadrovi u filmu čiji scenario nikada nisu pročitali.

I dok su „režiseri“ iz spoljnih centara moći otvarali igru kao da su bijeli, Aleksandar Vučić je — kako i dolikuje crnom igraču — sačekao. Nije odgovarao histerijom. Nije gubio tempo. Posmatrao je. Analizirao pozicije…

Nema spektakularnih intervencija, nema prekomjerne sile. Umjesto toga, hladna stabilnost, institucionalna čvrstina i odmjerena poruka: „Srbija ne pleše po tuđim notama.“ U vremenu kada se svaki trzaj režima koristi kao gorivo za „žrtvu“, Vučić je odlučio da ne daje ni iskrice. I u tome je ključ njegovog uspjeha.

Kulminacija svega — 15. mart, spektakularna premijera filma. Trg ispunjen. Kamere uključene. Svi „glumci“ na sceni, spremni da svojim govorima „sruše diktaturu“. No iza buke — ničega stvarnog. Ni programa. Ni liderstva. Samo uzastopne šahovske greške, jedna za drugom: prerano otkrivanje figura, jalove rokade, napadi bez zaleđine.

Vučić je čekao. Njegova hladnokrvnost nije bila slabost, već rafinirana anticipacija. On nije igrao partiju dana, nego partiju desetljeća. A kada se val protesta, sakupljen na krhkoj konstrukciji Instagram storija i NVO grantova, počeo urušavati pod težinom vlastite ispraznosti — bilo je jasno da će i ovaj film u koji je uloženo mnogo novca završiti neslavno.

Danas je ta obojena revolucija zahvaljujući Vučiću koji je ogolio scenario, postala tek crno-bijeli, nijemi film. Bez tona, bez publike, bez smisla. Glavni glumci — razotkriveni. Scenografija — demontirana. NVO režija — ogoljena. Nekadašnji statisti povlače se u tišini, shvaćajući da su igrali ulogu u nečemu što nije bilo njihovo. Ostalo je samo još par zgubidana da se bune, jer su ostali bez honorara za statiste, a znaju da se nastavci ovog filma neće više snimati, jer statisti više nikoga ne zanimaju, jer su glavni glumci završili obojenu karijeru. Čak i publika, koja je neko vrijeme aplaudirala, danas okreće glavu, pitajući se kako je mogla povjerovati u takvu šaradu.

A Vučić? On je mirno prešao iz defanzive u ofanzivu. Jednog po jednog — odstranio je lažne skakače, uklonio kvazidame, i ostavio figuru po figuru bez pokrića. Ogolio je partiju do kraja. Njegov mat nije bio trijumfalno spektakularan — bio je tih, hirurški precizan. I samim tim — ubitačan. Bolan po blokadere. Nije reagovao kao što su htjeli – nikakve drame, nikakvi pendreci, nikakva krv da im posluži za naslovnice. Ne. Samo hladno, državnički, uz poruku: „Država će pobijediti, odgovorni za haos će odgovarati“ I to ih je više pogodilo nego bilo kakva represija.

Ovo nije bio film u kojem publika nagrađuje glumce aplauzom. Ovo je bila šahovska simultanka, u kojoj je politički velemajstor ispratio sve varijante i na kraju ostavio protivnike bez ijednog legalnog poteza. Dok se njihovi sponzori čude kako je sve moglo poći po zlu, odgovor je jednostavan: igrali su protiv nekoga ko ne pada na provokacije, ne igra na emocije i — što je najvažnije — uvijek zna pet poteza unaprijed.

Hladnokrvno je pročitao partiju prije nego što je prvi potez i odigran.

Dok su se njihovi mentori i donatori nadali brzoj partiji i lakom matiranju, on ih je pustio da igraju protiv vlastitih iluzija. Potez po potez, liniju po liniju, demontirao je cijeli koncept: glumce razotkrio, režiju ogolio, scenario ismijao. Sve bez ijednog poteza viška.

U trenutku kad su pomislili da su okružili kralja, shvatili su da nikada nisu ni bili u igri — već u njegovoj zamci.

I tada je Vučić povukao završni potez. Bez vike. Bez panike. Bez potrebe da dokazuje bilo što. Samo tiho, precizno, neumoljivo.

Šah-mat.

Ne samo obojenoj revoluciji. Već cijelom modelu izvoza haosa.

Jer Srbija se ne režira — ona se vodi.