Naša velika pijanistkinja Rita Kinka i dalje je posvećena pedagoškom radu, ali se i priprema da naredne godine klavirskim resitalima obilježi svoje jubileje
Subotica – Pijanistkinja i muzički pedagog Rita Kinka prošle godine je otišla u penziju sa mjesta profesora na Departmanu za muziku Akademije umjetnosti u Novom Sadu. Međutim, i dalje je, objašnjava, angažovana na Akademiji gdje radi sa studentima na masteru i sa doktorandima. Po pozivu drži časove i najtalentovanijim učenicima u Srednjoj muzičkoj školi „Isidor Bajić” u Novom Sadu.
Osim toga, izuzetno je angažovana u vođenju masterklas kurseva i predavanja.
„Ove godine u februaru bila sam predavač na Međunarodnoj majstorskoj radionici za klavir ‘KlavOs’ u Osijeku, gdje sam i svirala na koncertu otvaranja, potom sam u martu u Zagrebu držala trodnevni majstorski kurs u Muzičkoj školi ‘Vatroslav Lisinski’, u aprilu sam bila u žiriju Međunarodnog takmičenja Festival di Sale u Tuzli i svirala na otvaranju resital sa djelima J. S. Baha i Musorgskog”, navodi Rita Kinka za „Politiku”.
Tokom ljetnjih mjeseci takođe je očekuje majstorski kurs u Grožnjanu, gdje je predavač, a pozvana je da u septembru održi nastavu master studentima na akademiji Tartini u Trstu. Istovremeno, održaće i koncert, jedan klavirski recital. Klavirski odsjek novosadske Akademije dugo je smatran najboljim klavirskim odsjekom u bivšoj Jugoslaviji. Rita Kinka kaže da to pretpostavlja veliku odgovornost aktuelnih predavača:
„Važno je da kao pedagozi održimo ono što su naši prethodnici postavili, da se to razvija i osjećamo se kao da smo dobili veliki poklon koji moramo dijeliti dalje. Danas ima mnogo master klasova na ‘Jutjubu’ i ljudi sa udaljenih prostora mogu da dobiju informacije kako se kreće pijanizam i bavljenje muzikom, ali u ono vrijeme to znanje je bilo avangardno za naše prostore, bilo je sasvim drugačije i mi smo kao žedni sa izvora pili to što su nam oni pružali. Živi kontakt je nezamjenljiv i zato smo potrebni mi profesori i studenti, to je zajednički oplemenjujući rad.”
Dugogodišnje pedagoško iskustvo na domaćim i stranim akademijama pokazalo je da ne postoji jedinstvena forma rada sa talentovanima:
„Ponavljam se kada kažem da i profesor toliko nauči od studenta koliko i student od profesora. I kada sviraju isto djelo, svakom studentu morate da pristupite drugačije, da gledate u kojem opsegu taj student djeluje i šta će za njega biti najefikasnije. Ovo je poziv koji morate da volite, ali i da znate da niste dobri za svakog studenta, i važno je da prepoznate kada ne treba da radite sa svakim. Ne zato što nipodaštavate njegov talenat, nego što će neki vaš kolega moći da mu pomogne više nego vi. Gledala sam primjer akademije u Imoli u Italiji, gdje su radili čuveni profesori. Njih petoro-šestoro je zajednički radilo sa studentima i onda se znalo ko je stručnjak za Betovena, za sonate, za Lista. Kada sam studirala u Novom Sadu, mi nismo imali raspored časova, nego svi se skupimo i ko kad dođe na red svira, ali čas je i kada slušate drugog studenta i kako profesor radi sa njim, što je veliko iskustvo jer bolje čujete tuđe greške nego sopstvene.”
Želja naše sagovornice je da naredne godine koncertima obilježi svoje jubileje:
„Pripremam kamerne i solističke projekte za jesen i 2027. godinu. Naime, 1977. sam maturirala sa 15 godina u subotičkoj Muzičkoj školi u klasi profesorke Marije Baš i te godine sam upisala studij na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu kod čuvenog ruskog pedagoga Evgenija Timakina, i poslije kod izuzetnog pedagoga prof. Arba Valdme. Zato će 2027. biti u znaku 50. godišnjice tih značajnih događaja u mom umjetničko-pijanističkom životu. Planiram više tematskih resitala, u raznim mjesecima, uvijek je to posvećeno nekim kompozitorima koji su rođeni baš u tim mjesecima.”
Klavirski resitali, od toga mnogi tematski uobličeni, predstavljaju jedno od obilježja umjetničkog rada Rite Kinke.
„U jednom periodu sarađivala sam sa PGP-om i sve programe sam kreirala u zavisnosti od svog nekog raspoloženja ili emocionalnog statusa i okupila sam kompozicije koje rezoniraju zajedno, koje imaju zajednički imenitelj. Tako je bila ‘Muzika vode’, ‘Muzika noći’ i to je i objavljeno na CD-ima PGP-a. Voda je element za koji mnogo ljudi vezuje poseban osjećaj, moja prva asocijacija na muziku je kada sam imala dvije godine i kada se slavina pokvarila i ja sam onda majci otpjevala te različite tonove kojima česma svira. Nakon velike vremenske distance, sa 40 i nešto godina snimila sam ploču ‘Muzika vode’ i pretpostavljam da u podsvijesti postoji neka veza. ‘Muzika noći’ je zanimljiva jer noću kao da je život usporen, i ljudi se okreću ka sebi i svojoj unutrašnjosti. Kompozitori koji su tu muziku pisali su vjerovatno bdjeli i najljepše ideje su im dolazile noćima”, kaže Kinka.
Velika pijanistkinja planira i da povodom jubileja održi koncert u rodnoj Subotici u kojoj nije nastupala čitavu deceniju. Iako grad nema koncertnu salu, izuzetan klavir u Velikoj vijećnici Gradske kuće ugostio je mnoge velike umjetnike:
„To je taj čuveni klavir ‘stenvej’ D model na kojem je Svjatoslav Rihter svirao 1972. godine. Bila sam na tom koncertu kao mala učenica Muzičke škole i sjećam se sa kojim uzbuđenjem smo slušali Rihtera kako vježba u našoj školi. Klavir je tada premješten u Narodno pozorište zbog veličine sale, jer je Gradska kuća bila premala za sve koji su željeli da čuju čuvenog Svjatoslava Rihtera. Nakon koncerta se pričalo da je Rihter rekao da je to jedan od tri najbolja klavira na kojem je ikada svirao. To je bila ogromna čast za Suboticu. Nažalost, taj klavir nikada više nije odnesen na reparaciju, prošlo je već 53 godine, i vrlo je zrela situacija za to. Naravno, uvijek postoji finansijsko pitanje, jer je to veliki zahvat da se odnese u fabriku u Hamburgu da se obnovi, i bilo bi potrebno da se obnovi cijela mehanika.”
Umjetnička karijera odvela je Ritu Kinku izvan Subotice, ali ona i dalje neprestano prati lokalnu muzičku scenu:
„Subotička filharmonija je vršnjak Gradske kuće i to je najstariji orkestar u našoj zemlji. Imam posebnu emociju kada sviram sa tim orkestrom koji postoji više od 120 godina. Subotički simfonijski orkestar danas dostiže dosta visoke domete. U današnje vrijeme ljudi i van koncertnih prostora mogu da čuju orkestre, ali jako je bitan taj živi zvuk i da postoji kritična masa ljudi koja je gladna da sluša umjetnike i orkestre uživo. Zbog toga me raduje da je moja koleginica Timea Kalmar u Subotici otvorila intiman koncertni i kulturno višenamjenski prostor ‘Kuća Kalmar’. To je mogućnost da se ljudi susreću i uživaju u kulturnim sadržajima, druže i kreativno provedu vrijeme.”
(POLITIKA)
