Ogroman sistem rotirajućih okeanskih struja u sjevernom Atlantiku ponaša se izuzetno neobično, vjerovatno zato što se približava prelomnoj tački, pokazuje nova analiza školjki morskih školjki.
Sjevernoatlantski subpolarni vrtlog (North Atlantic Subpolar Gyre) ima ključnu ulogu u prenosu toplote ka sjevernoj hemisferi i dio je mnogo većeg sistema okeanskih struja poznatog kao Atlantska meridionalna cirkulacija (AMOC). Međutim, novi dokazi ukazuju na to da subpolarni vrtlog gubi stabilnost još od 1950-ih, što znači da bi njegovo kruženje moglo znatno da oslabi u narednim decenijama, navodi se u istraživanju objavljenom 3. oktobra u časopisu Science Advances.
„To je veoma zabrinjavajuće“, rekla je vodeća autorka studije, Beatriz Arejano Nava, postdoktorska istraživačica fizičke geografije na Univerzitetu Ekseter u Ujedinjenom Kraljevstvu, za Live Science. „Subpolarni vrtlog je nedavno prepoznat kao klimatski sistem koji može dostići tačku preokreta. Još uvijek moramo bolje da razumijemo posljedice njegovog naglog slabljenja, ali ono što do sada znamo iz malog broja objavljenih studija jeste da bi to moglo izazvati više ekstremnih vremenskih događaja, naročito u Evropi… kao i promjene u globalnim obrascima padavina.“
Sjevernoatlantski subpolarni vrtlog je dio AMOC-a, ali može dostići svoju prelomnu tačku nezavisno od tog ogromnog sistema struja. Klimatske posljedice za Evropu, posebno, bile bi slične onima koje bi izazvao kolaps AMOC-a, iako vjerovatno manje intenzivne, jer je AMOC mnogo veći sistem, objasnila je Arejano Nava. Međutim, upozorava ona, „čak i ako posljedice nijesu katastrofalne kao kod potpunog kolapsa AMOC-a, slabljenje subpolarnog vrtloga može izazvati značajne klimatske promjene.“
Prethodna istraživanja sugerišu da bi AMOC mogao da se uruši u bliskoj budućnosti, jer njegov glavni „motor“ – tok guste vode sa površine sjevernog Atlantika i Arktika ka morskom dnu – počinje da zakazuje. Ovaj tok, koji se do sada sastojao od izuzetno hladne i slane vode, sada se razrjeđuje otapanjem leda i zagrijavanjem okeana usljed globalnog porasta temperatura, pa voda na nekim mjestima više nije dovoljno gusta da bi tonula. (Hladna, slana voda je gušća od toplije i manje slane.)
Slična sudbina mogla bi zadesiti i sjevernoatlantski subpolarni vrtlog, koji takođe zavisi od potapanja površinskih voda. Tok guste vode u središtu vrtloga održava rotirajuće struje aktivnim, rekla je Arejano Nava. Međutim, sistem djelimično pokreću i vjetrovi, pa potpuni kolaps nije vjerovatan, dodala je ona.
Sjevernoatlantski subpolarni vrtlog je grana AMOC-a, pa bi kolaps AMOC-a nužno podrazumijevao i drastično slabljenje vrtloga. S druge strane, slabljenje subpolarnog vrtloga ne mora nužno značiti da se AMOC urušio, objašnjava Arejano Nava.
„Subpolarni vrtlog može iznenada oslabiti bez kolapsa AMOC-a“, rekla je. „To se upravo dogodilo tokom prelaska u Malo ledeno doba, u 13. i 14. vijeku.“
Malo ledeno doba, koje je trajalo od oko 1250. do kasnih 1800-ih godina, bilo je jedno od najhladnijih razdoblja na sjevernoj hemisferi nakon završetka posljednjeg ledenog doba. Prosječne temperature su pale za oko 2°C, rijeke i luke širom Evrope i Sjeverne Amerike zimi su se smrzavale, što je izazvalo poljoprivredne krize i ozbiljno poremetilo srednjovjekovno društvo, navodi The New Yorker. Iako su faktori poput vulkanskih erupcija i smanjene solarne aktivnosti doprinijeli početku Malog ledenog doba, smatra se da je sjevernoatlantski subpolarni vrtlog imao ključnu ulogu u njegovom jačanju.
Sa klimatskim promjenama, današnji uslovi su drastično drugačiji nego u 13. vijeku, pa naučnici ne znaju da li bi novo Malo ledeno doba uopšte bilo moguće, rekla je Arejano Nava. Ipak, to pokazuje kakve bi klimatske posljedice mogle da nas očekuju.
Tragovi u školjkama
Za potrebe nove studije, Arejano Nava i njene kolege analizirali su postojeće skupove podataka dobijene iz školjki dvije vrste sjevernoatlantskih školjki: Arctica islandica i Glycymeris glycymeris. Školjke u svojim slojevima tokom rasta zapisuju informacije o okeanu – na primjer, apsorbuju različite oblike hemijskih elemenata poput kiseonika, što naučnicima može pružiti tragove o okeanskim procesima tokom vremena.
„Zahvaljujući školjkama, imamo precizno datirane slojeve – one su poput godova u drvetu, ali u okeanu“, objasnila je Arejano Nava.
Istraživači su sastavili 25 skupova podataka kako bi napravili detaljnu rekonstrukciju ponašanja sjevernoatlantskog subpolarnog vrtloga u posljednjih 150 godina. Pronašli su dva snažna signala nestabilnosti. Najnoviji, koji traje i danas, ukazuje da se vrtlog približava prelomnoj tački zbog globalnog zagrijavanja, što potvrđuje ranija zapažanja i istraživanja, rekla je Arejano Nava.
Ali drugi signal bio je potpuno neočekivan, dodala je. Podaci iz školjki pokazali su da je subpolarni vrtlog bio nestabilan nekoliko godina prije takozvane promjene režima u sjevernom Atlantiku 1920-ih. Taj ranije poznati događaj karakterisalo je jačanje struja u vrtlogu. Nestabilnost subpolarnog vrtloga vjerovatno je izazvala tu promjenu režima, a vremenski okvir ukazuje na to da je taj period nestabilnosti možda odražavao oporavak vrtloga od kolapsa tokom Malog ledenog doba, rekla je Arejano Nava.
„U nekom trenutku morao je ponovo da ojača, ali za to još nemamo potpune dokaze, jer nijesmo istraživali te mehanizme u detalje“, objasnila je.
Bez obzira na to da li je nestabilnost s početka 20. vijeka zaista bila znak povratka vrtloga na punu snagu, poklapanje između signala iz školjki i poznate promjene režima 1920-ih pokazuje da su rezultati pouzdani, rekla je Arejano Nava.
„Ako primijetite gubitak stabilnosti koji je praćen naglom promjenom, onda možete biti sigurni da su to rani znaci predstojeće nagle promjene“, zaključila je.
(Telegraf.rs)
