Pitanje izbornog inženjeringa kroz povlašćene cenzuse za manjinske narode otvara ozbiljnu sumnju u namjeru očuvanja demokratskih principa u Crnoj Gori. Postoji opravdan strah da se niske kvote koriste kao alat za vještačko stvaranje „rezervnih“ mandata koji bi služili isključivo za postizbornu trgovinu i prevagu određenih političkih blokova.
Činjenica da su hrvatski predstavnici dobijali značajan broj glasova u sredinama gdje taj narod gotovo i ne živi, jasno ukazuje na prelivanje glasova većih partija radi kontrole malih mandata.
Uvođenje sličnog modela od 0,35% za romsku zajednicu, koja je trenutno politički bliska DPS-u, djeluje više kao strateški potez za jačanje opozicionog bloka nego kao iskrena briga za inkluziju Roma.
Predlog Nika Đeljošaja o uvođenju zagarantovanih mandata dodatno komplikuje situaciju jer bi to oslobodilo biračko tijelo manjina da direktno pomaže većim građanskim partijama. Time se obesmišljava koncept autentičnog predstavljanja jer manjinski poslanici postaju siguran taster u rukama velikih igrača umjesto glas svog naroda.
Bilo kakva reforma izbornog zakonodavstva mora spriječiti manipulaciju manjinskim pravima u svrhe partijskog inženjeringa i očuvanja starih centara moći.
Pravedan sistem bi morao garantovati da poslanici dolaze iz stvarne podrške svojih zajednica, a ne iz „iznajmljenih“ glasova koji služe za političku ucjenu.
