Unuka Milunke Savić: Toliko je voljela svoju otadžbinu, sve je uradila za nju; Zvali su je da ide u Francusku, davali joj stan, ali je ona ostala ovdje, jer je voljela svoju Srbiju

Danas je Dan Pobjede, sjećanje na 11. novembar 1918. godine kada su je željezničkom vagonu u Kompijenu, kod Pariza, potpisano primirje sila Antante sa Nemačkom, koja je time kapitulirala u Prvom svjetskom ratu.  Srbija je, u Velikom ratu, bila na pravoj strani istorije i platila je najveću cijenu pobjede.

Prema Popisu vojnih i civilni gubitaka Kraljevine Srbije u ljudstvu u Prvom svjetskom ratu na osnovu podataka iz Vojnog arhiva iznijetih na Konferenciji mira u Parizu, Srbija je izgubila 1.247.435 ljudi – 28 odsto od cjelokupnog broja stanovnika 1914. godine, kada je rat počeo. Od tog broja vojnički gubici iznosili su 402.435 ljudi i 845.000 civila, kao i 264.000 invalida (114.000 vojnih i 150.000 civilnih).

Kraljevina Srbija izgubila je 62 odsto muškog stanovništva od 18 do 55 godina, od kojih je 53 procenta poginulo, a 9 odsto su ostali trajni invalidi. Na zasijedanju Narodne skupštine 1921. godine saopšteni su podaci o ukupnom broju žrtava rata – 1.000.356 (sa teškim invalidima gubici su iznosili 1.511.415 ljudi). Prema izvještaju koji je početkom 1921. godine predat Komisiji za reparacije „radi potraživanja u gubicima u ljudstvu“, od početka rata do novembra 1915. godine, ukupno je mobilisano 707.005 vojnika. Od tog broja poginulo je, umrlo ili nestalo čak 402.435 vojnika.

Među rijetkima koji su se vratili kući bila je Milunka Savić, žena heroj balkanskih i Prvog svjetskog rata, učesnica Kolubarske i bitke na Kajmakčalanu, najodlikovanija ratnica na svijetu, ranjavana devet puta. Na Dan primirja, kada se sjećamo slavnih pobjeda, za RT Balkan govori njena unuka Slobodanka Grković, stomatolog u penziji.

Kaže da je bila više nego skromna i da skoro nikada nije pričala o svom ratovanju.

„Dugo nisam ni znala ko je ona zapravo bila. Kasnije kada sam počela da radim, ljudi su me pitali što ne kažem da je Milunka heroj moja baka. To su mi govorili sa poštovanjem. Ona je smatrala da je normalno da o vojnim podvizima ne govori. Toliko je voljela svoju otadžbinu, sve je uradila za nju, pošteno, iz srca, nije željela ništa zauzvrat. Zvali su je da ide u Francusku, davali joj stan, ali je ona ostala ovdje, jer je voljela svoju Srbiju i nama je ulila veliku ljubav prema zemlji. Ona je sve radila iz ideala, a to podrazumijeva da nećete da naplatite. Bila je skromna, divna žena, divna majka, baka. Gledala je svima da nam ugodi, sve što može. Okupljali smo se u njenoj kući na Voždovcu, tamo smo provodili dane“, kaže za RT Balkan.

Za ratne zasluge odlikovana je sa 12 srpskih i savezničkih ordena za hrabrost. Najveća odlikovanja donijelo joj je učešće u Prvom svjetskom ratu, u koji je ušla tražeći pušku od vojvode Radomira Putnika. Nakon Kolubarske bitke, na pitanje komandanta Topličkog puka Dimitrija Milića: „Ko je zaslužio Karađorđevu zvijezdu s mačevima?“, svi uglas uzviknuli su – Milunka Savić!

Komandant savezničkih trupa, francuski general Moris Saraj, okačio joj je Orden francuske Legije časti, a general Franš d’ Epere Ratni krst sa zlatnom palmom, jedini na svijetu koji je dobila jedna žena. Dobila je još jednu Karađorđevu zvijezdu s mačevima, još jednu Legiju časti, te zlatne i srebrne medalje za hrabrost „Miloš Obilić“. Nosilac je Spomenice rata 1913. Albanske i Spomenice rata za oslobođenje i ujedinjenje od 1914. do 1918. britanskog odlikovanja Ordena Svetog Majkla i ruskog Krsta Svetog Đorđa Pobjedonosca.

U Prvi balkanski rat prijavila se kao Milun Savić, ali je na Bregalničkoj bici posle ranjavanja otkriveno da je žensko.

Nakon ratnih herojstava, koje ona nikada tako nije ni zvala, radila je kao čistačica u Hipotekarnoj banci do penzije, a da bi prehranila porodicu, imala je dodatni posao – pravila je rupice za dugmiće na vojničkim uniformama.

„Odškolovala je najmanje tridesetoro djece koje je dovodila iz svog rodnog kraja, Jošaničke banje. Tokom Drugog svjetskog rata u kući je krila Jevreje i pomagala im, kao i svima koje je okupator maltretirao“, priča Milunkina unuka.

Slobodanka se posebno sjeća momenta kada je stigao poziv da ide na inauguraciju Šarla de Gola.

„Jedan od najvećih, po meni, političara prošlog vijeka Šarl de Gol nju je obožavao, kao i cijela Francuska. Kada je bila na liječenju u Bizerti, cijela soba je bila prepuna cvijeća i bombonjera, sve su joj to francuske žene i Francuzi donijeli. De Gol ju je lično zvao na inauguraciju. Nije imala pasoš ni haljinu. Izvadili su joj pasoš po ubrzanoj proceduri, sašila je haljinu sa tufnicama. Voz je čekao samo nju. Jedno dva do tri sata. Josip Broz Tito je želio da ide, ali ga Šarl De Gol nije htio. Milunka je otišla, njihovi oficiri su joj prilazili, divili su joj se kada su vidjeli koliko ima odlikovanja, pitali su je šta je bila u ratu, rekla je kaplar. Bila je skromna i cijenjena. Nije htjela to da priča, da ne ispadne hvalisanje“, istakla je Grkovićeva i dodala da „Tito nije htio da dozvoli da se veliča Srpkinja, to bi bilo tumačeno kao djelo protiv Jugoslavije“.

Kad je podizan spomenik Milunki Savić u Jošaničkoj banji, u Srbiju je došao unuk admirala Geprata i rekao da su njegova vrata uvijek otvorena za Milunkine potomke.

„Živjela je i otišla sa svojim idealima od kojih nije odstupala nikada“, zaključuje razgovor Slobodanka Grković dok svijet obilježava Dan primirja, a neki su sa klupe pobjednika skliznuli ka pogrešnoj strani istorije.

Srbije nije, a ne bi ni smjela. Zbog trećine izgubljenog stanovništva, zbog Milunke kojoj je država posle puške dala metlu, ali je istorija nije izbrisala. Kao što će se, kako god se svijet mijenjao u ritmu revizije i brisanja, znati ko je bio na strani pobjednika, a ko uz sile zla na čelu sa Njemačkom.