UEFA izrekla drakonske kazne, a Crna Gora spava: Fudbalski zločin bez kazne, svi ćute, kao da im je naređeno!

Dvije godine nakon sumnjive i po mnogo čemu kontroverzne utakmice između Arsenala iz Tivta i armenskog Alaškerta u kvalifikacijama za Ligu konferencija, UEFA je donijela najteže moguće sankcije: desetogodišnja zabrana igranja u evropskim takmičenjima, novčana kazna od 500.000 eura, doživotne suspenzije za dvojicu zvaničnika, i desetogodišnje zabrane za još trojicu fudbalera.

Dok je evropska fudbalska kuća pokazala zube i odlučno reagovala na ono što je prepoznato kao grubo kršenje principa sportskog integriteta, u Crnoj Gori — mučna tišina. Policija ne reaguje. Tužilaštvo ne pokreće istragu. Fudbalski savez Crne Gore ćuti. Mediji bliski strukturama moći skreću pogled.

Ovaj slučaj jasno otkriva ono što građani već godinama znaju: da institucije u Crnoj Gori ne funkcionišu kada se radi o „zaštićenim“ strukturama i interesima. Jer ako nije ovo razlog za momentalnu istragu i procesuiranje — šta jeste?

UEFA kaznila – Crna Gora se pravi da ništa ne vidi

Prema odluci UEFA Kontrolne, Etičke i Disciplinske komisije (CEDB), Arsenal iz Tivta je direktno odgovoran za namještanje utakmice, što je utvrđeno nakon dugotrajne istrage i analize. Ovo nije medijska spekulacija – ovo je zvanična presuda najvažnije evropske fudbalske organizacije.

Kazne koje su izrečene:

• Arsenal Tivat: izbačen iz svih UEFA takmičenja na deset godina, do sezone 2034/35, i kažnjen sa 500.000 eura.

• Nikola Čelebić (igrač) i Ranko Krgović (klupski predstavnik): doživotna zabrana obavljanja bilo kakvih fudbalskih aktivnosti.

• Ćetko Manojlović (kapiten), Radule Živković i Dušan Puletić: desetogodišnja zabrana bavljenja fudbalom.

Ali uprkos ovim ozbiljnim sankcijama i međunarodnoj sramoti koja je bačena na crnogorski sport, domaće institucije nijesu ni trepnule.

Gdje su tužilaštvo i policija?

U svakoj ozbiljnoj državi, ovakva presuda UEFA-e automatski bi pokrenula istragu. Pozivi na saslušanje, privremena hapšenja, blokade računa, oduzimanje pasoša, ispitivanje mogućih finansijskih tokova, provjera uplata u kladionicama, i analiza potencijalne kriminalne mreže — sve bi bilo pokrenuto istog dana.

Ali u Crnoj Gori? Ništa.

Tužilaštvo ćuti. Policija ćuti. FSCG — koji bi po sopstvenim pravilima morao odmah suspendovati klub i sve aktere iz domaćih takmičenja — ni riječi.

Da li je neko naredio da se ćuti? Ili je riječ o sistemskoj truleži u kojoj svi znaju da se ništa ne smije dirati ako neko „odozgo“ nije dao zeleno svjetlo?

FSCG: Savez za koga?

Od Fudbalskog saveza Crne Gore nije stigla nijedna rečenica osude, nijedna najava mjera, nijedna konferencija za medije. Pitanje koje se samo nameće je — da li je FSCG svjestan razmjera skandala? Ili je možda i sam dio šire šeme prećutkivanja i zataškavanja?

Jer ako Savez koji vodi nacionalni fudbal ne reaguje kada UEFA dokaže tešku povredu integriteta — onda taj savez više ne štiti fudbal, već interese uskih krugova moći i novca.

Javni interes, nulta reakcija

Ko štiti aktere ovog skandala? Kako je moguće da i nakon što su međunarodne institucije jasno pokazale da je došlo do manipulacije, niko u Crnoj Gori ne osjeća potrebu da reaguje?

U zemlji u kojoj se hapse ljudi za neprijavljene 10 eura u džepu, neko može da prođe nekažnjeno i pored doživotne suspenzije zbog namještanja utakmica — i da i dalje slobodno šeta, daje izjave, pa čak i nastupa u medijima?

Skandal koji traje jer ćutanje štiti krivce

Ovaj slučaj je postao više od sportskog pitanja — on je ogledalo stanja u društvu. U normalnoj zemlji, ovo bi bio poziv na reformu, lustraciju, odgovornost. U Crnoj Gori, to je samo još jedna prilika za kolektivno ćutanje.

Ali građani vide. I pamte. I shvataju: kad UEFA presudi, a Crna Gora ćuti – to više nije fudbal. To je saučesništvo.