Ubijali saborce: Bulatović u knjizi „Informbiro – državni zločin 1948.“ rasvijetlio sudbine žrtava

Kao posmrtno dijete oca Vladimira koji je stradao u surovim likvidacijama Bjelopoljskog komiteta 1949. godine (vrijeme Informbiroa), Milovan Bulatović je godinama tražio odgovore na pitanja o tom zločinu, ali i o drugim nerazjašnjenim događajima koji su zapečatili sudbinu mnogih rodoljuba i njihovih porodica, koji su u ono vrijeme označeni kao neprijatelji države samo zato što se nijesu odrekli Rusije i Staljina.

Presuđivali su im saborci sa kojima su četiri godine ratovali i krvarili u raznim ofanzivama po gudurama bivše Jugoslavije.

Brojne prikupljene podatke Milovan je sklopio u knjigu i čitaocima prenio veoma zanimljive i od javnosti dugo skrivane istine o žrtvama na Golom otoku, Svetom Grguru i drugim stratištima. Poslije sedam godina mukotrpnog rada, neprospavanih noći, prelistanih i pročitanih na hiljade stranica raznih dokumenata, knjiga i publikacija, Bulatović je na kraju, poput prekaljenog istoričara, uspio da sve ono što je do tada gurano „pod tepih“ izvuče na svjetlost i smjesti između korica vrijednog djela „Informbiro – državni zločin 1948.“

– Odrastao sam kao sin „narodnog neprijatelja“, što nije bilo nimalo lako. Živio sam pod hipotekom krivice i stasavao nastojeći da kroz vrijeme pokušam da rasvijetlim te tragične događaje – kaže za „Novosti“ autor knjige Milovan Bulatović.

„Otvarajući dušu“ dodaje da je zbog očevog crnog dosijea ispaštala cijela porodica.

– Riješio sam da progovorim, da oživim pamćenja, iznesem sve ono što sam neposredno doživio i vidio. Bilo je potrebno više od sedam decenija da se sazna istina o Golom otoku – dodaje Bulatović, podsjetivši da je 16. januara 1992. godine Skupština Crne Gore donijela Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava, zloupotrebi vlasti i tretmanu političkih zatvorenika na Golom otoku. Međutim, u suštini taj dokument nije donio velike i očekivane promjene, pa su nadanja preživjelih i izmučenih logoraša da će se konačno saopštiti imena nalogodavaca i surovih egzekutora otišla niz vjetar – rekao je Bulatović, pa nastavio:

– Prolazili su dani, godine i decenije sve dok nijesu ti mučenici napustili ovozemaljski svijet. A sada se čeka da nestane i njihovo potomstvo – upozorava Bulatović, žaleći što se za punu rehabilitaciju golootočkih mučenika nijesu otvorili tajni dosijei. Imao ih je u rukama bivši savezni ministar odbrane Pavle Bulatović, koji ih je i prelistao, ali kada se sreo sa Momirom Bulatovićem, rekao mu je da će ako se oni otvore, u Crnoj Gori nastati građanski rat – prisjetio se Bulatović.

Bulatović podsjeća da je uoči petog kongresa KPJ, u tadašnji Titograd stigao general Milovan Đilas sa spiskom od oko 400 crnogorskih informbirovaca koje je trebalo odmah pohapsiti, što je i učinjeno, da bi kasnije, poslije susreta sa Titom, ministar unutrašnjih poslova Savo Joksimović naredio hapšenje čak hiljadu ljudi!

– Šestog januara 1949. po velikoj hladnoći i dubokom snijegu, petnaestak čelnih ljudi Sreza bjelopoljskog koji su bili simpatizeri IB otišli su naoružani u šumu, najvjerovatnije da bi izbjegli već započeta hapšenja. Ta vijest o bjekstvu Sreskog komiteta na čelu sa Ilijom Bulatovićem koji je uživao ogromno povjerenje u partijskim redovima i u narodu, pukla je kao grom iz vedrog neba. Iste noći u Bijelo Polje je stigao Joksimović, sa još nekoliko oficira. Otpočela je operacija gonjenja neviđenih razmjera, a u poteru za odmetnutim komitetom pošli su pripadnici udbaši, milicija, vojska, mobilisan je i narod, pa čak i specijalno angažovani bataljon Knoja iz Beograda – ističe autor knjige.

Bulatović dalje navodi da su se kao vješti partizanski gerilci, učesnici NOR-a od kojih su većina bili nosioci „Spomenice 1941“ skrivali kod komšija i rođaka, da bi potom počela agitovanja o predaji „uz obećanje da neće biti strijeljani“.

– Međutim, kako su se predavali, svirepo su ubijani na licu mjesta bez komande i naređenja, bez suda i presude, bez svjedoka. Ne samo što su ljudi u bjelopoljskoj kasapnici na mučki način ubijani, već su oni sahranjivani tu gdje su i likvidirani, uz prisustvo najbliže rodbine bez plača, tužbalica, lelekača i pravoslavnih običaja. Tom prilikom ubijeno je 12 najuglednijih Bjelopoljaca, među kojima i moj otac Vladimir – rekao je Bulatović, pa dodao:

– Predsjednik Sreskog odbora Bijelog Polja Rade Obrenović, učesnik Mojkovačke bitke i nosilac „Partizanske spomenice“, izvršio je samoubistvo u svojoj kući kad su htjeli da ga uhapse. A ja, Milovan, sin sam jednog od trojice Bulatovića koji su stradali u bjelopoljskoj kasapnici. Nosim ime prađedovo, koji je bio učesnik balkanskih ratova i sa dva svoja sina Radom i Radoicom čuvene Mojkovačke bitke. Kasnije je zarobljen i odveden u Mađarsku gdje je ostavio kosti – zaključuje tužnu priču Milovan Bulatović, ilustrujući kroz sudbinu svoje familije vrijeme kada je na ovim prostorima vladala totalitarna diktatura u kojoj je komunistička ideologija progutala svoje najbolje sinove – kazao je Bulatović.

On je rekao da mu je otac likvidiran pored Lima.

– Otac Vladimir je rođen u Rovcima. Bio je pripadnik prve ustaničke jedinice u Čeoču kod Visoke česme 12. jula 1941. godine, kada je formiran i prvi gerilski vod na teritoriji Bijelog Polja. Bio je učesnik Pljevaljske bitke i do kraja rata ostao u partizanima. Iz rata je izašao kao podoficir. Bio je na službi u vojsci, ali morao se demobilisati jer su mu roditelji bili ostareli, a sestra ranjavana u ratu pa ih je trebalo izdržavati i njegovati. Poginuo je kao službenik sreskog odbora 24. januara 1949. sa 24 godine. Predao se miliciji ili vojsci u Nedokusima kod Bijelog Polja i odmah je ubijen pored Lima gdje je i sahranjen. Od porodice je imao suprugu Ljeposavu, a ja sam se rodio poslije njegove smrti 8. aprila 1949. godine i dobio etiketu Staljinovo kopile – prisjeća se Bulatović.

(Novosti)