Dvadeset i jedna godina od brutalnog ubistva glavnog i odgovornog urednika lista Dan, Duška Jovanovića, Crna Gora i dalje ćuti pred istinom. Ćute institucije, ćute odgovorni, ćute oni koji znaju – dok ubice, ne samo one koje su povukle oroz, nego i one koje su planirale, naredile, prikrivale i saučestvovale – i dalje slobodno hodaju među nama.
Ovo ne smije biti zaboravljeno. Ne smije se prihvatiti kao “još jedan nerasvijetljen slučaj”. Jer, kako sve više dokumenata, svjedočenja i tragova ukazuje – ovo nije bilo obično ubistvo, već državni zločin.
“Gotovo da nema ubistva novinara u svijetu koje nije imalo podršku ili odobrenje iz vrha vlasti. Ko ubija istinu, ubija po nalogu straha. A ko je imao razloga da se boji Duška Jovanovića – taj je i naručio njegovo ubistvo”, poručuju iz redova onih koji decenijama tragaju za pravdom.
Duško Jovanović nije bio samo novinar. Bio je glas naroda, simbol otpora režimu i čovjek koji se nije plašio da objavi ono o čemu su drugi ćutali. Njegova hrabrost bila je trn u oku onima koji su živjeli u simbiozi s organizovanim kriminalom i zloupotrebama moći. Njegovo pero bilo je opasnije od metka – zato su i morali da ga zaustave.
Ali – nisu uspjeli. Jer istina o njegovoj smrti i dalje živi. I ostaće kao rana i obaveza za svaku buduću vlast, dok svi učesnici u ovom zločinu – i direktni i indirektni – ne budu izvedeni pred lice pravde.
Danas, više nego ikad, moramo postaviti pitanje:
Ko štiti ubice Duška Jovanovića? Ko godinama sabotira istragu? Ko se boji da istina izađe na vidjelo?
Dok se ta pitanja ne rasvijetle, Crna Gora ne može govoriti o demokratiji, pravdi, slobodi medija ni vladavini prava. Ne može biti mira dok ubice hodaju slobodno.
Ovo nije politička poruka – ovo je ljudska, civilizacijska i patriotska obaveza. I zato ćemo ponavljati:
Ubice Duška Jovanovića su i dalje među nama. I nećemo stati dok pravda ne progovori.
