Kako prenosi RT, ono što je zaista važno, piše brazilski geopolitčar Pepe Eskobar za sajt „Fondacija strateške kulture“, jeste sada već „monstrouzni dug“ SAD – najveći u istoriji – koji je, u vrijeme pandemije kovida 2020, iznosio 21 hiljadu milijardi, uz 300 milijardi dolara godišnje kamate, da bi 2025. godine skočio na čak 38 hiljada milijardi dolara, sa kamatom od 1,3. A to je mnogo više od budžeta Pentagona.
U vrijeme predsjednika Klintona, ovaj dug iznosio je „samo“ skromnih pet hiljada milijardi dolara.
Nepodnošljivi teret neotplativog američkog duga
Ali, to su zvanični podaci. Nezvanično, ovaj dug je daleko veći. Ne morate biti američki ekonomista profesor Majkl Hadson, dodaje Eskobar, da biste izračunali: dugoročni američki dug je ultimativna i neotplativa noćna mora, koja se pretvara u krizu rezervne svjetske monete.
Pisac ovog teksta nema um Majkla Hadsona, ali tu i nije potreban um genijalnog ekonomiste, dovoljan je i sasvim prosječan: ne možete biti prvi u selu ako ste dužni svakom mještaninu.
Kina, najveći povjerilac, upravo se oslobađa gomile nenaplativog američkog duga.
U međuvremenu, na domaćem planu, Tramp 2.0 sanja o oživljavanju proizvodnje. To mu ne polazi najbolje za rukom: dolar nastavlja da pada, a ispod njega se otkriva tehnološki mehur američke industrijske moći i rastuća inflacija.
Pljačka, usmjerena podjednako i na saveznike i na takozvane neprijatelje, predstavlja posljednji adut koji je još dostupan „imperiji haosa“, zaključuje Eskobar, u špilu koji se naglo istanjio.
„Upravljano razdvajanje“ Kine i SAD
To, naravno, nije jedini problem imperije koja posrće. Jedan od njih je stvarni, vidljivi rat koji SAD vode protiv Rusije, drugi je onaj manje vidljiv – protiv Kine.
Kako primjećuje brazilski geopolitičar, budući da su nesposobni da zaista pobijede u tehnološkom ratu protiv najveće svjetske ekonomije, imperativ američke politike postala je pljačka slabijih država.
Kina se nalazi usred tehnološkog napada američke imperije, o čemu govori odlična analiza kineskog eksperta Čen Đinga, objavljena u Guančiju u Šangaju, koja daje veoma sažet pregled onog što se trenutno dešava.
Na primjer, SAD, kao izvozno tržište, u ovom trenutku predstavljaju manje od 10 odsto ukupnog izvoza Kine. To znači da više ne postoji nikakav kineski strah od razdvajanja tržišta Kine i SAD. Nakon sastanka Trampa i Si Đinpinga, primjećuje Eskobar, na snazi je „upravljano razdvajanje“, koje je u tišini započeo Peking.
Pri tom, Peking je hladan, smiren i staložen. Kina nastavlja da se širi ogromnim tržištima Globalnog juga, a to će joj više nego nadoknaditi sve gubitke na američkom tržištu. Paralelno s tim, u Kini se odvija nekoliko važnih infrastrukturnih projekata, što je dio logike koja stoji iza “Novih puteva svile (BRI)”.
U toku je, zaključuje Eskobar, odvajanje kineskog od američkog tržišta u svim segmentima, uključujući i industrijsko i finansijsko, uz očigledan zaključak: prije nego kasnije, Kini jednostavno neće trebati ništa iz zapadnih visokotehnoloških industrijskih lanaca.
Razbijanje mita o industrijskoj snazi SAD
Jednom riječju: predstoji nam novi ciklus globalizacije, koji ovog puta neće predvoditi SAD nego Kina.
U okviru novog kineskog petogodišnjeg plana planirani su „odlučni prodori u ključnim osnovnim tehnologijama u glavnim oblastima, kao što su integrisana kola, industrijski alati i mašine, vrhunski instrumenti, osnovni softver, napredni materijali i bioproizvodnja“.
Kina se odlučila na razdvajanje od privreda Zapada (SAD), koja je, od 2025, dobila „brzinu bekstva“.
Kineske reakcije na Trampov carinski bijes, međutim, odaju nepokolebljivo samopouzdanje. Još u julu 2023. uvedene su kontrole izvoza galijuma i germanijuma. Ali, kako piše Eskobar, prednosti Kine daleko prevazilaze 17 retkih zemnih minerala, koji su nedavno izazvali paniku i bespomoćnost u zapadnom taboru.
Još je važnije to što, kako zaključuje kineski ekspert Čen Đinga, ne samo SAD već i zemlje G7 više nemaju moć da diktiraju pravila globalne ekonomije; Kina može sama da se odupre G7. Mit o industrijskoj snazi SAD je razbijen.
To otvara put u novi ciklus globalizacije, koji će slijediti globalna većina, sa Kinom u njenom središtu.
Realna proizvodnja protiv finansijskih mehurova
Šta za to vrijeme pokušavaju SAD? One se uzdaju u svoju posljednju nadu: novi finansijski mehur zvani vještačka inteligencija.
Problem je samo, konstatuje Eskobar, „ogromna veličina američkog mehura vještačke inteligencije, koji će na kraju pući, a posljedice će biti upravo nezamislive“.
Trenutno, u SAD se ulažu ogromna sredstva u vještačku inteligenciju, ali to, primjećuje brazilski geopolitičar, neće biti dovoljno da spriječi pucanje mehura, pogotovu ne u okruženju koje diktiraju megakorporacije, usredsređene isključivo na sticanje brzog profita.
Na nedavnom Samitu o budućnosti veštačke inteligencije Džensen Huang iz „Envidije“ izjavio je da će Kina i u oblasti vještačke inteligencije pobijediti SAD.
Ključni razlog je taj što se kineska vještačka inteligencija odnosi na produktivni kapitalizam, a ne na finansijske spekulacije. Kineska vještačka inteligencija, za razliku od američke, koristi se u industrijskim proizvodnim sektorima, kao što su rudarstvo, energetika, vodozaštita, metalurgija ili vojska.
Modeli vještačke inteligencije, kombinovani sa senzorima, industrijskom komunikacijom i automatizovanom kontrolom, rješavaju probleme iz stvarnog života – u meteorologiji, u poljoprivredi, u vazduhoplovstvu, građevinskoj geologiji… Oni, zaključuje Eskobar, zaista integrišu algoritme u realnu proizvodnju.
Istorija nam pokazuje da su sve industrijske i tehnološke revolucije bile usko povezane sa proizvodnjom u stvarnom okruženju, od proizvodnje čelika i električne energije, od hemijske industrije sve do telekomunikacionog inženjerstva.
Dakle, zaboravite na dosjetke seoskog kafanskog šaljivdžije. Stvarni život je nešto sasvim različito.
