Na današnji dan prije 80 godina italijanski okupator zavio je u crno naše malo selo. Od 90 žitelja u jednom danu zarobljeno je njih 25 od kojih je 21. oktobra 1941. godine na Bioču strijeljano njih 21. To što su 1941. godine učinili italijanski fašisti može se slobodno nazvati našom trećom poharom, kazao je Nasto Bulatović
Sjećanja nekada blijede i umiru, ali ne umire onaj koga se sjećamo i dogod budemo dolazili ispred ovog spomenika i čitali ova imena i mi ćemo biti živi, kazao je protojerej Predrag Šćepanović juče u kučkom selu Raći, na pomenu Raćanima, koje su italijanski fašisti strijeljali na Bioču 21. oktobra 1941. godine. Na Bioču su strijeljani Milija Bulatović, Novak Bulatović, Novo Bulatović, Dragić Bulatović, Radisav Bulatović, Radomor R. Bulatović, Stanoje Bulatović, Radoje Bulatović, Dušan Bulatović, Nikola Bulatović, Radomr R. Bulatović, Peko Bulatović, Miladin Bulatović, Zarija Bulatović, Đuro Bulatović, Stevan Bulatović, Krsto Mijović, Luka Mijović, Miro Mrgunović i Vuko Mrgunović, Miljan Bulatović je strijeljan u Baru, a poginuli u NOP-u su Dragutin i Luka Bulatović.
Na današnji dan prije 80 godina italijanski okupator zavio je u crno naše malo selo, kazao je Nasto Bulatović, mještanin.
–Od 90 žitelja u jednom danu zarobljeno je njih 25 od kojih je 21. oktobra 1941. godine na Bioču strijeljano njih 21. Selo je popaljeno, stoka ubijena ili zapaljena u štalama. Kuči su u svojoj dugoj istoriji doživjeli dvije poznate pohare, jednu od Turaka 1774. godine, drugu 1856. godine od tadašnje vladarske kuće Petrovića. Iako ni ove pohare nijesu mimoišle ni Raće ipak ovo što su 1941. godine učinili italijanski fašisti nad donjim selom može se slobodno nazvati našom trećom poharom. Toga 21. oktobra ostalo je u selu 11 udovica koje su u teškim ratnim godinama podizale 25 siročadi. Od toga dana više nikada nije otvoreno sedam domova. Zašto su tako stradali pitanje je na koje ni do danas nema pravog odgovora. Uslijedilo je to nakon akcije na Jelinom Dubu koja je bila 18. oktobra 1941. godine. Okupator nije mogao doći do ustanika, ali je zato bijes iskalio na nedužnim civilima. Pored Raćana na Bioču strijeljani rodoljubi sa Kosora, iz Živkovića, sa Bioča i iz Bratonožića, ukupno njih 54 kojima je podignut zajednički spomenik – rekao je Nasto Bulatović.
Svaka je narodna sveta, a posebno ona „Gdje je vrelo i kapaće“, kazao je Šćepanović ističući da žrtva Raćana nije uzaludna.
– Sjeme njihove mučeničke krvi zasijalo je ovdje u ovom malom božjem selu sa prelijepom crkvom i prelijepim krajolikom. Treba da se čuva uspomena na današnji dan, treba da se okupimo i naredne godine. Drago mi je da sam u Kučima koji ne zaboravljaju one koji su sve učinili da ovo pleme i selo Raće sačuva sjaj, prkos i dostojanstvo. Neka njihove nevine duše koje su na današnji dan, kao jata ptica odletjele na nebo, podstiču i nas, a podstiču i čitav svijet koji se ponosi antifašizmom da je antifašizam u Raćima skupo plaćen. Skoro pola stanovništa je odavde dalo preksupu žrtvu svojim životima braneći čast i dostojanstvo kučkog plemena– kazao je Šćepanović.
Bulatović je kazao da su duge četiri ratne, ali i poratne u ovom selu donijele još stradanja.
– U ratnim jedinicama živote za slobodu dala su dvojica naših rođaka Drago Zarijin od 17 godina i Luka Nikolinm Bulatović koji je bio godinu stariji. U logoru na Zabjelu nakon dugog mučenja izdahnuo je Milisav Nikolin, a u barskom logoru izdahnuo je Miljan Veljov Bulatović inače učesnik bitke na Jelinom Dubu. No tu nije bio kraj našim stradanjima. Od bombi zaostalim nakon rata poginulo je petoro naše djece, a troje ranjeno. Ukupan bilans naših ratnih žrtava je 33. Ovim žrtvama treba dodati, mada nikada se nije saznalo za njihovu sudbinu, još trojicu naših rođaka koji su bili pripadnici četničkog pokreta i koji su odstupili iz našeg sela. Previše je to za pleme, a kamoli na jedno ovako malo selo. No ipak ovo selo uprkos ratnim gubicima uspjelo je da se obnovi. Danas stasavaju treća i četvrta generacija potomaka naših prađedova i djedova i iz ovog sela danas ima uspješnih mladih ljudi akademski obrazovanih, magistara, privrednika koji ulažu u dobro ovoga sela. Najpoznatiji Raćanin je naš Momir Savov Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore na čiji častan rad smo beskrajno ponosni – ističe Bulatović.
Protojerej Predrag Šćepanović kazao je da ako kao narod zaboravimo žrtvu nećemo imati budućnost.
– Duh Marka Miljanova i duh čojstva i junaštva ovdje živi. Primjeri čojstva i junašta ispisivaće se u Kučima, a nećete mi zamjeriti da spomenem da je na današnji dan prije 80 godina fašistički okupator u Šumaricama strijeljao nekoliko hiljada građana Kragujevca i Čačka među njima i 300 djece. Sjetimo se Radosava Đurovića, profesora iz Bjelopavlića, kojem su fašisti rekli – profesore, prođite, da ne idete u taj stroj koji je bio spreman za strijeljanje, a on je rekao – ne, ja sam ih učio kako se živi, a danas ću da ih učim kako se umire. U njegovim Bjelopavlićima, Danilovgradu i Podgorici nema njegovog spomenika, ali spomen je njegovo viteško djelo – kazao je Šćepanović.
Posebno emotivan trenutak bio je razgovor sa potomcima koji su na spomenik donijeli cvijeće, a svijeće su kapale poput suza. Senka Bulatović se prisjetila jutra kada je prije 80 godina ostala bez oca i ujaka.
– Ja sam jedna. Imala sam brata koji je umro na porođaju kada mi je i majka jedva ostala živa. Posle toga se rodila još jedna sestra koja je nakon dvije godine umrla. Onda mi je otac poginuo i neki put kažem bolje da nijesam ni ja ostala. Sama sam. Jedna ptica ne donosi ljeto – kaže Bulatović.
Sreto Bulatović je imao samo pet godina kada je ostao bez oca.
– Pada kiša. Stari su govorili i Bog plače kad je nešto teško. Sjećam se oca mi izvedoše, trči mu sestra za njim i baci mu kabanicu na ramena. Ispratio sam ga i nikada ga više nijesam vidio. Ostala siročad. Sve ih majke zajednički njivile… – kaže Sreto Bulatović.
