Po Merčepovom naređenju, Miro Bajramović je naredio pripadnicima jedinice Igoru Mikoli, Siniši Rimcu, Nebojši Hodaku i Snježani Živanović da izvedu Srbina Mihajla Zeca zbog navodnih veza sa krajiškim Srbima.
Porodica Zec – Mihajlo Zec (38), njegova supruga Marija (36) i kćerka Aleksandra (12) ubijeni su 7. decembra 1991. godine vatrenim oružjem, dok su Aleksandrina sestra Gordana i brat Dušan preživjeli.
Kako navodi Dokumentaciono-informativni centar „Veritas“, prilikom privođenja, uveče oko 23 sata, ispred njegove kuće u Poljaničkoj ulici na Trešnjevci, ubio ga je Siniša Rimac, navodno u pokušaju bijega. Nakon Mihajlove likvidacije, Munib Suljić se vratio u Mihajlovu kuću, odakle je izveo njegovu ženu Mariju i njihovu kćer Aleksandru.
Najprije ih je odveo u hotel „Panorama“, a odatle na Sljeme gdje ih je pobio iz vatrenog oružja, a nakon toga naredio ostalim pripadnicima jedinice da leševe bace u jamu za smeće i zatrpaju, navodi „Veritas“.
Nekoliko dana poslije likvidacije, njihove leševe je pronašao Marijin brat Zlatko Mesić, i sam pripadnik MUP-a Hrvatske. Aleksandrina sestra Gordana i brat Dušan uspjeli su da prežive, jer su se posakrivali po kući i tako promakli ubicama.
Ubice porodice Zec su ubrzo pronađene i uhapšene. U predkrivičnom postupku priznali su ubistva i odveli policiju na mjesto gdje su pokopali žrtve.
Za djelo za koje su bili prijavljeni, prije saslušanja, nije bilo predviđeno obavezno prisustvo branitelja u predkrivičnom postupku.
Po rasvjetljavanju zločina, djelo se prekvalifikuje, a počinioci se, po savjetu advokata, u istrazi brane ćutanjem, zbog čega se prethodni iskazi kao nezakoniti izuzimaju iz spisa, a postupak se obustavlja „u nedostatku dokaza“, podsjeća „Veritas“.
Hrvatska vlada je, pod pritiskom međunarodne zajednice, u aprilu 2004. donijela odluku da djeci ubijenih Mihajla i Marije Zec, Gordani i Dušanu, dodijeli iznos od 200.000 eura, kao pomoć za podmirenje dotadašnjih troškova života, jer su kao maloljetna djeca ostali bez roditelja i bez ikakvih sredstava za život.
Županijski sud u Zagrebu je u maju 2016. godine nepravosnažno osudio Tomislava Merčepa, tadašnjeg komandanta rezervne jedinice MUP-a Hrvatske stacionirane u Pakračkoj Poljani i na zagrebačkom velesajmu i savjetnika u istom ministarstvu, na pet godina i šest mjeseci zatvora, zbog toga što „nije spriječio svoje podređene da vrše nezakonita hapšenja, zlostavljanja i ubijanja 31 civila dovedenih iz Zagreba, Kutine, Ribnjaka, Janje Lipe, Bujavice, Međurića, Zbjegovače i Pakračke Poljane, od kojih je 23 usmrćeno“.
Iz činjeničnog opisa presude izostavljeno je 20 žrtava za koje se nije moglo utvrditi ko ih je hapsio i likvidirao. Među ubijenima su navedena i imena Mihajla, Gordane i Aleksandre Zec.
Presudom iz februara 2017. Vrhovni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što mu je povećao kaznu na sedam godina zatvora, koju, umjesto u zatvorskoj ćeliji, povremeno „izdržava“ u elitnoj banji Krapinske Toplice.
U spomen na stradanje 12-godišnje srpske djevojčice, hrvatski reditelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević napravili su pozorišnu predstavu „Aleksandra Zec“, posvećenu, kako rekose autori, svakom djetetu, žrtvi rata, čija premijera je bila 2014. u Rijeci.
A 2018. pojavio se i dokumentarni film, također hrvatskog autora Nebojše Slijepčevića, koji prati pripreme i probe za pozorišnu predstavu „Aleksandra Zec“, a bavi se temama nacionalizma i ksenofobije, odnosno promatra uticaj hrvatskog društva i javnog diskursa na živote prvenstveno djece srpske nacionalnosti, rođene u Hrvatskoj godinama nakon završetka rata.
(IN4S)
I onda jedan lažni patriota kao A.Vučić ne dozvoljava donošenje rezolucije o Jasenovcu u Skupštini Srbije da se ne bi ustase nasle uvređene.