Razlile su se suze porodica Vukčević i Čičarević iz Lješanske nahije koje je po Krnovskoj visoravni iznad Nikšića raznosio sjeverac zalivajući svaku travku, cvijet, vrtaču, jamu u kojima 78 godina čame kosti njihovih roditelja i stričeva, omladinaca Gvozdenog puka. Iako većina od njih gotovo da život nije omirisala, prokazani su kao „narodni neprijatelji“ i ubijeni. Računa se da se radi o 350 pukovaca, mada ni to nije pouzdano, jer se pominje znatno veći broj nastradale dece i omladine. Nikoli Čičareviću iz Podgorice ubijen je stric Savo, koji je imao svega 23 godine.
– Pomiješala su mi se osećanja – radost što sam tu blizu strica, i tuga što je morala da se dogodi kasapnica i pobiju nevina djeca. Želim da se nikada nešto slično ne ponovi – kaže za „Novosti“ Nikola.
Tu je i Dragan Vukčević, koji podsjeća da mu je na krnovskoj golgoti stradao stric Jovan Lazara Vukčević, maturant sa svega 20 ljeta.
– Teško je danas biti ovdje, ali smo smogli snage da dođemo. Ostala je večna žal mojima – đedu, babi, ocu i stričevima, koji su dolazili više puta da traže kosti kako bi ih prenijeli u Lješansku nahiju, ali u tome nisu uspjeli, kao ni mi. Ovo je za nas sveto mjesto kojemu ćemo se uvek vraćati. Daće Bog da na Krnovskoj glavici uskoro postavimo znamenje – krst, oko kojeg će se sabirati naše i porodice svih stradalnika i poštovalaca njihovih sjeni – kaže Dragan.
Iz Podgorice je na Krnovo stigao i Gojko Dušana Vukčević, kome je stric Đorđije sa nepunih 20 godina takođe ostavio kosti.
– Tugujemo i tugovaćemo… Završio je život časno i pošteno, za pravu stvar – kratko je prozborio Gojko. I kod Zdravka Dušana Vukčevića emocije uzavrele.
– Stric mi je ovdje ostao. Đorđije Mitrov sa nepunih dvadeset godina. Vojsku nije služio i mislim da je tada prvi put pušku uzeo u ruke. Znam svu bol moje porodice. Ovo je zločin koji se ne smije zaboraviti. To nije bila borba između dvije vojske već masakr – dodaje Zdravko.
Vukašin Markov Vukčević imao je četiri mjeseca kada mu je otac ovdje poginuo.
-Ne tražimo osvetu, mi tražimo posvetu. Naša nadanja su u Boga i u dobre ljude. Moj otac je imao 31 godinu. Celo Krnovo je grobnica, i kosti naših najmilijih moraju biti opojane, a ovo mjesto označeno kao stradalno – naglašava Vukašin.
Akciju njihovog dolaska na Krnovo zdušno je podržao Stevo Vujičić (84) iz Nikšića, kome su komunisti oca bacili u jamu, a on uspeo da pronađe njegove kosti i dostojno ga sahrani.
-Toliko smo suza prolili na tuđim grobovima, a nad nevinim kostima divnih momaka ćutali 78 godina. Kako reče književnik Milutin Mićović – došli smo kostima naših kostiju. Doći će vladika da napravi parastos i da im kaže da im Bog oprosti grehove voljne i nevoljne. Lako će biti i Bogu i vladici to da urade jer oni nisu imali vremena da naprave grehove, jer su bili mladi, imali su od 17 do 30 godina. Na tešku godišnjicu
25. avgusta nadam se da ćemo postaviti obilježje koje će svedočiti o ovom zločinu – poručio je Vujičić.
Porodice Vukčević i Čičarević neizmerno su zahvalne pastiru Paunu Mujoviću, sestriću epskog pesnika Radovana Bećirovića Trebješkog, koji je, na osnovu ujakovih svjedočenja, pomogao Lješnjanima da pronađu stradalna mjesta članova njihovih porodica.
-Ima ovdje Lobanja glava. Pamtim riječi ujaka Radovana da je taj toponim nastao tek poslije stradanja Gvozdenog puka. Čobani su sakupljali kosti izginule djece koje su iz zemlje izbacile nabujale vode od velikih kiša. Uglavnom su to bile lobanje koje su sahranjivane na jednom uzvišenju koje je kasnije nazvano Lobanja glava. Bogu hvala, zapalili smo svijeće i pomolili se za spasenje duša svih koji su stradali tog krvavog 25. avgusta 1944. Molimo se Gospodu da zacijeli rane i naše diobe. Neka ova djeca nađu mir u carstvu nebeskom – poručio je Mujović.
Publicista pukovnik Radoje Karadžić privodi kraju knjigu od koje se očekuje da rasvijetli ova i druga dešavanja tokom građanskog rata u durmitorskom kraju.
„U toku noći partizanska brigada prošla je od Jasenovog Polja preko Gradačke Poljane i izbila na Krnovo i predvođena mještanima stigla u Ćeranića katun, izvršila opkoljavanje i napala ove nesrećne mladiće. Ovdje nije bilo neke velike borbe, to je bilo pravo masakriranje. Vojnici su bili u kolibama i kada je nastala pucnjava, ubijali su ih kako je koji pokušao da izađe iz koliba. Ništa nije pomoglo, ni molbe ni preklinjanja da se dobrovoljno predaju. Sve što se pojavilo na vratima bilo je izrešetano mecima. Napad je trajao otprilike oko tri sata poslije ponoći, pa do svanuća. Kad je svanulo, bilo je oko 120 živih u kolibama, koje su odmah izveli i strijeljali. Spasilo se nešto oko 70 ljudi, i to tako što su bili u nekim kolibama koje su bile na periferi-
ji, pa nisu bili opkoljeni. Oni su noću izbjegli i ujutru su se priključili nama. Ovdje je našlo smrt oko 320 momaka, cvijet mladosti iz Bjelopavlića, Zete, Lješnjana i Podgorice“, napisao je Karadžić.
Između Ćeranića gora i Ostrvice, između Ražih polja i mesta Rudi Do, nalazi se dosta vrtača, karuga, i pričalo se da je u svakoj poneko zatrpan od ubijenih omladinaca četnika.
Takođe, ispod Jugovića kosu Jugovića dolu (usred dola) nalazi se provalija – rupa gdje su bačena tijela desetak zarobljenih mladića četnika. Negdje iza 1960. godine dolazili su ljudi i u tom rejonu palili su svijeće za duše pokojnika. Priča se za bunar u mjestu Gradac, pored puta za Lukovo, da je nekoliko četnika u njega bačeno i zatrpano kamenjem. Voda je poslije navedenog događaja postala obojena krvlju. Od tada više niko nije pio vodu iz tog bunara..
(Novosti)
🙏