Ove bespilotne letjelice, koje je jedan bivši visoki zvaničnik odbrane opisao kao „Toyota Corolla među dronovima“, dizajnirane su da budu jeftine i masovne.
Lucas (što je skraćenica za low-cost unmanned combat attack system – jeftini bespilotni borbeni jurišni sistem) košta između 10.000 i 55.000 dolara po jedinici – što je otprilike u rangu sa iranskim modelima na kojima se zasniva. Poređenja radi, krstareće rakete Tomahawk, korištene u istom sukobu, koštaju najmanje 2 miliona dolara po komadu.
Lucas je tehnički skroman, ali namenski napravljen za rat iscrpljivanjem:
- Tip: Jednosmerna („kamikaza“), dugometna lutajuća municija.
- Konstrukcija: Kompozitni delta-trup dužine oko tri metra.
- Pogon: Zadnja potisna elisa i mali benzinski motor podešen za efikasnost, a ne za brzinu.
- Domet: 512 milja (oko 824 km).
- Autonomija leta: Šest sati.
- Maksimalna brzina: 63 mph (oko 101 km/h).
- Bojeva glava: Težine između 20 i 40 funti (9–18 kg) – dovoljno za precizne udare na radare PVO, skladišta i infrastrukturu.
„Ministarstvo odbrane je posvećeno masovnoj primjeni isplativih autonomnih rješenja, a Lucas je i dalje primarni primjer toga“, izjavio je portparol Pentagona.
Koreni drona sežu do Bajdenove administracije, kada je mali tim Ministarstva odbrane počeo sa obrnutim inženjeringom iranskog drona Šahed zaplijenjenog u Ukrajini. To je bio prvi poznati slučaj u posljednjih pola vijeka da je američka vojska kopirala stranu vojnu tehnologiju za sopstvenu upotrebu – taktika koja je posljednji put primijenjena na pontonski most sovjetske proizvodnje.
Majkl Horovic, bivši visoki zvaničnik Pentagona, izjavio je za The Wall Street Journal da je projekat popunio očiglednu prazninu: „Problem je bio u tome što SAD nisu trošile ništa, nula dolara, na takvu vrstu sistema.“
Iako je u početku bio samo maketa, Lucas je odabran u okviru inicijative da se do avgusta 2024. godine na teren izbace hiljade autonomnih oružja. Njegovo uključivanje bilo je kontroverzno, ali odražavalo je priznanje da tradicionalni sistem nabavki Pentagona ne može držati korak sa novim prijetnjama.
Budući da je vlada vlasnik intelektualne svojine za Lucas, Ministarstvo odbrane se okrenulo mreži manjih proizvođača. Ukupno je odabrano pet kompanija, od kojih je svaka osposobljena da proizvodi oko 300 dronova mjesečno.
Marinski korpus prvobitno je naručio oko 6.000 dronova za Indo-pacifik, ali je izbijanje sukoba sa Iranom preusmjerilo te jedinice Centralnoj komandi SAD (CENTCOM), gdje su u februaru imali prvu borbenu primjenu.
Reforme koje je sprovela Trampova administracija olakšale su vojsci brzu kupovinu oružja, a odluka ministra odbrane Pita Hegseta da ukine dugogodišnje procese za nabavku tehnologije omogućila je ovako brzo raspoređivanje Lucasa.
Iako se Lucas pokazao uspješnim protiv oslabljene iranske protivvazdušne odbrane, to nije garancija da će biti efikasan u složenijim okruženjima. Džek Desantis, stručnjak za elektronsko ratovanje, upozorava:
„Na Bliskom istoku nema značajnijeg ometanja GPS signala, što može dovesti do pada dronova ili skretanja s kursa, što je nešto što vojska očekuje u potencijalnom sukobu sa Kinom.“
Takođe, i dalje postoji zabrinjavajući nedostatak jeftine američke tehnologije za borbu protiv dronova, što omogućava milicijama koje podržava Iran da nastave da ugrožavaju američke baze.
Izostanak šire ponude modernih, jeftinih američkih sistema u ratu sa Iranom poslužio je kao poziv na buđenje. „Nismo spremni“, rekla je Džuli Buš, suosnivačica firme Valinor Enterprises. „Vlada nema ono što joj je potrebno u mjeri u kojoj joj je to potrebno.“
(B92)
