Crvena jabuka vraća se u Beograd, gdje će održati koncerte 13. i 14. novembra u Sava Centru. Tim povodom, razgovarali smo sa frontmenom ovog sastava Draženom Žerićem Žerom, koji nam je pričao o novim beogradskim svirkama.
Pitali smo ga da li postoji neka pjesma koja nema dovoljan publicitet, a zaslužuje ga, kako pamti Kemala Montenu, Dražena Ričla i Aljoša Buhu, i da li će „evergrin“ pobijediti nekulturu, kič i šund.
Očekuju nas u Srbiji dva koncerta, 13. i 14. novembra u Sava Centru. Šta pripremate od repertoara? Da li ćete imati goste, eventualno, ili ćete izvoditi samo vaše najveće hitove?
Žera (Crvena Jabuka): Pa, pripremamo predivne emocije, predivna putovanja kroz ljubav, za ovih 40 godina. Želimo da ljubav ostane u te dvije lijepe noći u Beogradu. Uz pjesmu i uz svu emociju koja je predivna na našim koncertima. Dakle, biće za svakoga presek karijere, od osamdesetih pa do danas.
Imali ste veliki broj koncerata u Beogradu, da li se sjećate nekog posebnog koncerta?
Žera (Crvena Jabuka): Pamtim naš prvi veliki koncert, to je tad bila šatra, kad je kiša padala, a niko nije otišao sa koncerta… I niko nije poginuo od pljuska, a kiša nije prestajala da pada. Šest hiljada ljudi se nije pomaklo. I mi na bini, a i oni. Tako da to je početak, prvi veliki koncert u Beogradu. To je onako za pamćenje.
Veliki je jubilej – 40 godina Crvene jabuke. Da li postoji neki poseban momenat kojeg se sjećate, ili možda neki drugi trenuci koje baš pamtite tokom vaše velike karijere?
Žera (Crvena Jabuka): Pa, pazi, to valjda čovjek može da sabira kad stane. Mi smo, što se kaže, aktivni… Dakle, to može kad jednom sve stane, pa onda kad budeš star, pa budeš negdje u moru ili negdje na planini, pa razmišljaš o svemu što je bilo, onda možeš da sumiraš, da napraviš nešto, te neke trenutke koji su ti značili. Ovo dok još traje, bilo bi više od mene neobjektivno da sad nešto izdvajam, ko zna šta nas još čeka.
Imate veliki broj pjesama Crvene jabuke koje su postale veliki hitovi. Da li postoji neka pjesma koja nema dovoljan publicitet, a zaslužuje ga?
Žera (Crvena Jabuka): Pa, nema. Mi izdajemo ploče sa 12 pjesama. Nikad nismo izdali ono ‘A1’, dakle da ide na radio pjesma ‘A1’, a ostalo… Mi kad šaljemo album na radio, kad urednik pita koju da puštaš, koju hoćeš, dakle to je rijetkost kod nas. Uvijek kažem: „Uradi mi ovu“. Pusti što hoćeš, pa ti izabereš. Publika sama izabere pjesmu. Bitno je da smo mi snimili pjesmu za koju stojimo i u koju vjerujemo, a koja će biti hit, to samo publika zna.
Nije pravilo da ako eksponiraš pjesmu na televiziji ili radiju, da je to hit. Tek na koncertu vidiš, ako ljudi, kako ljudi primaju tu pjesmu, onda vidiš da je hit. Ako je primaju, onda znaš da je hit. Ja sam za pjesmu „Vjetar“ (Svezat ne može) su meni pričali takve gluposti, ‘kakva ti je to pjesma’. Ja sam bio uporan da je snimim. Dakle, ta pjesma je stara 10–15 godina, a kad je tek snimljena… I sad kad dođu, svi ti pametnjakovići neka dođu na koncert, ovi iz struke, pa kažu: ‘Pusti sad Vjetar’. Ja samo stanem pa pustim Miška Kovača. Dakle, nema pravila. Stalno govorim, ovo nije matematika da ima formula po kojoj se prave pjesme. Ne postoji, nije jelovnik da odabereš malo ovoga, malo onoga. To publika odlučuje. Tvoje je da iz tebe izađe prirodno. Neke će imati veću, neke manju slušanost, ali ako pjesma vrijedi, sama dođe do sebe. Ja, recimo, ne sklanjam nove pjesme kad izdam ploču dok ne uđu u ljude. Zašto? Zato što ima toliko medija i toliko toga da treba određeni period, po meni, dvije–tri godine da pjesma uđe u ljude. Tako ja, kad pjesma uđe u publiku, ja tek onda sviram.
Jedna od vaših velikih pjesama „Nekako s proljeća“ se povezuje i sa Kemalom Montenom. Kako pamtite Kemala Montenu?
Žera (Crvena Jabuka): Meni fali puno. Dakle, možda fali svima nama. Što je rekao Balašević, dobri duh Sarajeva. On nije bio samo dobri duh Sarajeva, već i Balkana, sva ta stara ekipa. Dakle, oni su… kako da ti objasnim? Da njih nije bilo, ne bih ni ja ovo nikad radio u životu. On te razvije, te neke stvari su bile vezane, to ti je sport i muzika. To je najljepše odrastanje koje može biti na svijetu. Ovakve im pjesme bile. Tako da ja mogu biti zahvalan što sam i pjevao s njim i što sam išao po cigare i njemu i Davorinu, i tako dalje. Tako da, fale oni svi. To su neki koji su formirali cijelu sarajevsku scenu. Oni su dosta uticali i na Jugoslaviju, na pravce i tako dalje. Znaš, onako. Isto kao tinejdžer, ono… Prva ploča Riblje čorbe, druga ploča… To su stvari koje se ne smiju zaboraviti. To su, baš, to su veliki pjesnici: Balašević, Oliver Dragojević, Kemal. Toliko toga… Drago mi je da sam ja bio baš njihov službenik, da sam tad živio i radio dok su oni bili.
(Telegraf.rs)
