Srbi u Crnoj Gori će postepeno dolaziti do relativne socijalne pozicije koja im po svemu u mozaiku crnogorskog društva legitimno pripada, poručio je u intervjuu za BORBU islamolog, filolog orjentalista, univerzitetski profesor, književnik i bivši ambasador SRJ u Turskoj i Vatikan, Darko Tanasković.
Položaj srpskog, temeljnog naroda u Crnoj Gori nesumnjivo je poboljšan, tvrdi Tanasković, i to je zasluga velikog društvenog preokreta koji su donijele veličanstvene litije, inspirisane duhovnim i moralnim vrijednostima koji se pretvorio u nezadrživi talas nagomilnog opšteg nezadovoljstva tridesetogišnjim otuđenim i oligarhijskim vladanjem DPS-ovog režima.
Prema njegovom mišljenju, kultura je ključna dimenzija kojom srpski narod treba da obezbijedi svoje nacionalno dostojanstvo, jer tzv. „montenegrini“ na tom planu beznadežno nemaju šta da ponude.
Tanasković je okarakterisao civilizacijskim skandalom zvanično tretiranje srpskog jezika kao neslužbenog, jer, kako kaže, njime govore svi Crnogorci, uključujući i suverenističke tvorce i zagovornike „crnogorskog jezika“. Teza da jezik treba nazvati po imenu države je potpuno pogrešna i neodrživa, zaključio je profesor Tanasković.
U intervjuu BORBI, Tanasković se dotakao budućnosti EU, Bliskog istoka i ukrajinskog sukoba.
Kako komentarište to što su konačno u 2024. godini u Crnoj Gori srpski politički predstavnici (koalicija „Za budućnost Podgorice”) dočekali trenutak da uđu u vlast, a i to što je nakon toliko peripetija održan dugo najavljivani popis stanovništva? Kako će ove dvije činjenice uticati na društveno – političke prilike u narednom periodu i da li će se i na koji način položaj srpskog naroda i kulture u Crnoj Gori poboljšati?
Pomaci koje navodite, a koji su do prije nekoliko godina izgledali nevjerovatni, posebno uključivanje srpskih predstavnika u strukturu vlasti, posledica su velikog društvenog preokreta koji su donijele veličanstvene litije, odnosno masovni narodni pokret inspirisan duhovnim i moralnim vrijednostima koji se pretvorio u nezadrživi talas nagomilnog opšteg nezadovoljstva tridesetogišnjim otuđenim i oligarhijskim vladanjem prethodnog režima.
Činjenice koje ste u pitanju naveli dokaz su da se u Crnoj Gori mnogo toga objektivno promijenilo, iako su za neke te promjene prespore, nedovoljno obuhvatne i duboke. To je važno naglasiti, jer postoji realna opasnost širenja duha neosnovane rezignacije i razočaranja usljed zbivanja na političkoj sceni postlitijske Crne Gore, gdje akteri na kojima je velika odgovornost za usmjeravanje državnog broda u duhu narodne volje ispoljavaju neke osobine koje liče na nastavak partijskog i liderskog nadgornjavanja iz modela političke (ne)kulture kojoj je kroz litije data, vjerovalo se, ubjedljiva negativna ocjena.
Poražene političke snage su se pritajile, prate situaciju, vrebaju priliku i postepeno se u političkom životu angažuju na način koji podstiče nepovjerenje u sposobnost i iskrenost pobednika, od kojih neki kao da zaboravljaju da su do prilike da upravljaju državom došli „direktnom demokratijom“ iskazanom narodnom voljom. To šta radi i kako se opozicija ponaša sasvim je logično, legitimno, pa i očekivano. Ono što čine ili ne čine neki nosioci vlasti baš i nije.
Položaj srpskog, temeljnog naroda u Crnoj Gori nesumnjivo je poboljšan, već samim oslobođenjem građana od straha, što je i najvažniji učinak litijskog pokreta. Premda u mnogim domenima društvenog života prirodno ima podosta inercije, uključujući i institucionalnu, a i „podzemnog“ unutrašnjeg otpora promjenama, vjerujem da će Srbi u Crnoj Gori postepeno dolaziti do relativne socijalne pozicije koja im po svemu u mozaiku crnogorskog društva legitimno pripada.
Konačno objavljeni rezultati popisa stanovništva će tome svakako doprinijeti stvaranjem objektivizovane činjenične baze za uspostavljanje odgovarajuće, zdrave društvene, kulturne i političke ravnoteže. Kultura je, inače, po mom mišljenju ključna dimenzija kojom srpski narod treba da obezbijedi svoje nacionalno dostojanstvo, jer tzv. „montenegrini“ na tom planu beznadežno nemaju šta da ponude.
Da li je došlo vrijeme da većinski srpski jezik bude u službenoj upotrebi u Crnoj Gori i kako, kao profesor Filološkog fakulteta, gledate na sve zastupljeniju tezu (kojom su se koristili i crnogorski ustavopisci) da jezik treba nazvati po imenu države?
O tome da srpski jezik u Crnoj Gori treba da bude službeni uopšte nema smisla raspravljati i iznositi neke dodatne argumente, sem popisnih. Moram, ipak, primijetiti da je i bez/prije pojavljivanja popisnih datosti, a uprkos jezičkoj i komunikacijskoj realnosti, zvanično tretiranje srpskog jezika kao neslužbenog bilo civilizacijski skandalozno. Njime, zapravo, govore svi Crnogorci, uključujući i suverenističke tvorce i zagovornike „crnogorskog jezika“, jer je, lingvističkim kriterijumima procjenjivano, riječ o istom jeziku, što ne znači da bilo kome treba osporavati da ga politički i ideološki zove „crnogorskim“, tim prije što je nomenklaturno tako ušao i u Ustav Crne Gore.
Slično je sa „bosanskim“ u BiH. Nadam se da teza da „jezik treba nazvati po imenu države“ nije, kako kažete, „sve zastupljenija“, jer je potpuno pogrešna i neodrživa. Da se to ocijeni nije potrebno biti profesor univerziteta. Gdje je „austrijski“ jezik, gdje su „moldavski“, „tadžikistanski“, „argentinski“…? Kako takva besmislica nije pala na pamet nikome u svijetu, sem u Crnoj Gori? Jezici se čak obavezno ne moraju nazivati ni nacionalnim imenima, ako se istorijski i tradicionalno drugačije nazivno uspostavilo.
Da li je 2024. godina u kojoj je suverenizam prevagnuo nad globalizmom i liberalno-ljevičarskim pogledom na svijet i zbog čega?
Nesumnjiva je tendencija, posebno u Evropi i, uopšte, na Zapadu, da se građani na izborima u sve većem broju opredjeljuju za one političke partije koje u prvi plan stavljaju obnovu i osnaživanje državnog suvereniteta, nacionalnog identita i, uslovno rečeno, tradicionalnih društvenih i moralnih vrijednosti. Da ne bude zabune, tzv. „suverenisti“ u Crnoj Gori ne pripadaju tom političkom krilu, već naprotiv, liberalno-levičarskim i globalističkim rušiteljima tradicionalnih i identiteskih obilježja crnogorske državotvornosti.
Protivnici trenda afirmisanja suverenosti i tradicionalnih nacionalnih vrijednosti, koje pejorativno nazivaju „desničarskim“ (zašto bi uopšte politička desnica morala biti nešto po definiciji loše?), žestoko se opiru promjeni odnosa političkih snaga, pri čemu ne prezaju od zloupotrebe pravnih mehanizama, propagandnog pritiska, pa i subverzivnih sredstava, a sve radi prekrajanja ili poništavanja izbornih rezultata. Vidjelo se to u Rumuniji, Moldaviji, pokušava se u Gruziji, svojevremeno, kao upozoravajući signal, u Austriji, pa sa ishodima referenduma u Makedoniji, Grčkoj…
Otpor globalističkom diktatu nove planetarne „političke korektnosti“ bio je očekivan i dio je šire dinamike uspostavljanja multipolarnog svjetskog poretka, a svakako je i izraz iritiranosti građana usled sistematskog ograničavanja njihove autentične volje i vrijeđanja dostojanstva, pa i razuma, od strane birokratizovanih domaćih i nadnacionalnih samoreprodukujućih se „elita“. Bitka će biti teška, ali je očigledno počela.
Kakva je budućnost evropskog kontinenta i same EU kao jednog od najvećih projekata? Da li su EU neophodne reforme i koje, te da li smatrate da će države ovog regiona ikada biti članice tog kluba?
Ne smatram se ni dovoljno obaviještenim, a ni komptentnim da dam pouzdaniji odgovor na ovo značajno pitanje, sa nekoliko potpitanja. Iznijeću, stoga, samo skromno lično mišljenje. Ono što je očigledno jeste da je EU već poduže u unutrašnjoj krizi sistema, ali i ideja. Ratom u Ukrajini slabosti EU došle su do punog izražaja i ona je, uprkos nastojanjima pojedinih lidera (npr. Makrona), svedena na status nesamostalnog američkog satelita.
U odnosu prema Balkanu EU se baš zato nastavlja ponašati prepotentno i nalogodavno, ali ipak uz nešto malo više diplomatskog manevrisanja. Evropskoj uniji su potrebne reforme, ali ni njenim članicama za sada nije jasno kakve, premda u tom pogledu ima nekoliko nepodudarnih vizija. Možda je problem i u tome što bi odista djelotvorne, korjenite reforme mogle dovesti u pitanje i sam sadašnji koncept evropske „naddržave“, što bi ona teško preživjela. Ne verujem da će se EU, kako tvrde (i priželjkuju) neki, raspasti, ali će neminovno bar srednjoročno biti potisnuta u igri velikih sila i preuređenju međunarodnog poretka, koje je u dramatičnom toku. Neke evropske države će, po svoj prilici, pregnuti da samostalno, van koordinata zajedničkog nastupanja, za sebe obezbijede što bolju i uticajniju poziciju u tom procesu.
Kako stvari sada stoje, ako ne dođe do nekog velikog preokreta, ne vjerujem da će (ovakva) Srbija postati članica (ovakve) EU, dok Crna Gora ima nešto više izgleda, pa i Albanija i Makedonija, premda je sve to još uvijek krajnje neizvjesno, a prognozirati je nezahvalno, jer odluke o prijemu u Uniju, pokazalo se, odsudno ne podliježu nekim objektivnim merilima, kako se želi prikazati, već su u biti stvar političke konjunkture.
Da li smatrate da će se sukob u Ukrajini okončati ove godine i obrazložite svoj odgovor?
Ovako veliki sukob, sa mnogo posredno uključenih aktera, može se ili iznenadno i brzo zaustaviti, u smislu obustavljanja neprijateljstava, ali ne i konačnog razrješenja protivrječnosti koje su ga uzrokovale, sa rizikom ponovnog rasplamsavanja, ili pak veoma odužiti. Mnogo očekivanja i nada polaže se u dolasku na vlast američkog predsjednika Donalda Trampa. On deklarativno nije pristalica ratne opcije, ali će se tek videti šta konkretno i za koliko vremena može učiniti. Sadašnja administracija u Vašingtonu učinila je sve da mu oteža mirotvornu misiju. Ipak, Tramp će sigurno nešto bitno preduzeti.
Sa druge strane, uprkos ratobornim i odlučnim izjavama, čini se da se kod učesnika u sukobu i kod njihovih saveznika, naročito u frontu tzv. „kolektivnog Zapada“, uočavaju prvi ozbiljniji znaci zamorenosti usljed produžavanja konflikta, kao i obazrivo okretanje retorici koja dozvoljava da se određenije razmišlja o traganju za mirovnim rešenjem. Uz podrazumijevani rizik da ću pogriješiti, nije mi daleko viđenje da će vojna dejstva u Ukrajini biti zaustavljena do kraja 2025. godine. Ako je uslov za to nečija stvarna i potpuna pobjeda, onda zasigurno neće.
Kako komentarišete nedavne događaje u Siriji? Šta se to tačno dogodilo u toj zemlji i kako ocjenjujete sinergiju Turske i Izraela u svrgavanju Bašara Al
Asada, uprkos oštrim međusobnim optužbama zbog situacije u Gazi? Kakve će reperkusije ostaviti događaji iz Sirije na ionako uzavreli region Bliskog istoka?
Iole cjelovitiji odgovor na ovo složeno pitanje iziskivao bi zaseban razgovor. Evo samo nekoliko teza. Pad režima Bašara al-Asada, koji je u zemlji bio neuporedivo omraženiji nego što se to sa distance moglo sagledati, bio je, prije ili kasnije, neminovan. Oni koji su ga podržavali i održavali u životu, Hezbolah, a u pozadini Iran, i Rusija, najnovijim razvojem događaja povezanim sa izraelskom brutalnom vojnom kampanjom i zauzetošću ratom u Ukrajini, nisu bili u mogućnosti, a nisu ni ocijenili da je cjelishodno ulagati napor u spasavanje lidera toliko sklonog padu. To je iskoristila jedna bivša, „presvučena“ džihadistička formacija, Hejet tahrir al-Šam, i uz pomoć za takva dejstva u komšiluku uvijek spremne Turske, i izvršila munjevit prodor ka Damasku. Erdoganu, nejgromoglasnijem kritičaru Izraela, to što nazivate „sinergijom“ sa jevrejskom državom nije, naravno uopšte smetalo da pragmatično valorizuje povoljnu situaciju za postizanje svoga cilja u Siriji, što nikako ne znači da će odustati od izrazito oštre retorike prema Izraelu, čak će je možda i pojačati.
Posle Asadovog poraza veoma brzo je iskorišćen „momentum“ i formirana je vlast u prijestonici, pobjednici su počeli da daju miroljubive i racionalne izjave, prema njima je u zapadnim centrama moći ispoljena oprezna blagonaklonost, ali je situacija i dalje krajnje fluidna i nestabilna, jer „Hejet tahrir al.Šam“ prostorno kontroliše tek manji dio zemlje, a među šarolikim vojnopolitičkim snagama na terenu vladaju duboko ukorijenjeno nepovjerenje i neprijateljstvo.
Prijeti realna opasnost da Sirija potone u haos kakav je rušenje Muamera Gadafija stvorilo u Libiji, ali ne vjerujem da će strani pokrovitelji unutrašnjih sirijskih vojnih i političkih aktera to dozvoliti, premda će se nemiri i sukobi na određenom nivou i opsegu svakako nastaviti.
Za Bliski istok je preokret u Siriji, s obzirom na njen višestruki značaj, pravi tektonski poremećaj, čiji će se naknadni potresi tek ispoljiti i pitanje je da li će značiti smirivanje tla.
