Bivši predsjednik Srbije i Crne Gore i ideolog DPS-a Svetozar Marović poručio je u intervjuu za „Politiku“ da Crna Gora u nedelju treba da glasa za svoju budućnost, a ne za prošlost.
„Crnoj Gori je potrebno pomirenje za budućnost. Sjetite se onog Đilasovog klatna na satu, kada krenete ka jednoj strani srpstva klatno još snažnije ide ka drugom kraju crnogorstva i obrnuto. Napred se ne ide sa Titovim spomenicima. Niko u Evropi ne slavi stare komunističke vođe. Jedno je antifašizam koji treba slaviti, a drugo komunizam koji je svijet civilizacijski porazio“, kazao je on.
Poručuje da smjena vlasti na izborima ne može da bude prijetnja miru i da je važno da u nedelju sve prođe mirno.
„Crna Gora treba da izabere budućnost i vlast koja će služiti tom cilju. Mora se ispoštovati slobodna volja svakog građanina i obezbijediti da niko ne bude uskraćen u svom pravu izbora, izložen nekim pritiscima mimo demokratskih pravila. O Crnoj Gori i njenoj vlasti treba da odlučuju oni koji žive u njoj. Nije pravdeno da oni koji su više od dvije godine izvan zemlje i sa drugim prebivališnim statusom odlučuju kao da su sve vrijeme u Crnoj Gori“, kazao je on.
Podsjetio je da da su ga njegovi Amerikanci predstavili kao glavnog lobistu u dovođenju ruskih investitora, što je u susret odluci o pristupanju Crne Gore NATO-u, bila ciljana optužba.
„Stvar je išla toliko daleko da su dolazile razne delegacije iz Crne Gore kod mojih poznanika i prijatelja, uključujući i sestru Mila Đukanovića, koji su se interesovali za moje navodne račune u Rusiji i tražeći neki novi „inkriminišući“ dokaz protiv mene“, kazao je on.
Kazao je i da je išao kod Mila Đukanovića, u vilu „Topliš“ na Miločeru da moli za pomoć u odbrani porodice.
„Iako je prethodno tvrdio da ništa o tome ne zna, tom prilikom je pokazao upućenost i informisanost o izkjavama jednog od budućih svjedoka saradnika. Mojoj supruzi se nije imao ko javiti od mojih prijatelja iz vlasti u vrijeme mog pritvora. Sve ućuti, svako okrene glavu i svi zaborave. Istina na njene i porodične molbe to je Milo uradio, onako i bez nekog vidljivog rezultata. Nekada sam se do iznemoglosti borio da suprug jedne drage koleginice ne završi u pritvoru. Jer pritvor je više kazna tako da prejudicira i presudu. I nije otišao, hvala Bogu. Sve ja mogu razumjeti, sve, ali mogli su samo mene-ne porodicu, ne brata, djecu, ne strinu, kumove, prijatelje. Dosta sam bio ja, poručio je on.
