Sveti Vartolomej bijaše jedan od dvanaest velikih apostola Hristovih. Po prijemu Svetoga Duha u vidu ognjenih jezika, svetom Vartolomeju pade u dio da zajedno sa svetim apostolom Filipom ide na propovijed Evanđelja u Siriju i u Malu Aziju. Oni oba otidoše tamo; čas propovijedajući zajedno, čas razilazeći se odvojeno po gradovima, čas ponovo se sastajući, oni mrežom učenja lovljahu ljude u moru svijeta na spasenje.
Propovijedajući Evanđelje u Maloj Aziji, sveti Filip se na neko vrijeme odvoji od svetog Vartolomeja i obraćaše ka Hristu divlje i nepokorne žitelje Lidije i Mizije. U to vrijeme svetome Vartolomeju, koji je propovijedao Hrista u susjednim gradovima, bi naređeno od Gospoda da ide u pomoć svetome Filipu. Došavši k njemu, sveti Vartolomej se jednodušno podvizavaše s njim u apostolskim trudovima i podvizima. Filipu sljedovaše još i sestra njegova, djevica Marijamna, i svi oni zajedno služahu spasenju ljudi. Prolazeći sve gradove Lidije i Mizije i blagovijesteći, oni podnošahu od nevjernih mnoge napasti i nevolje i bijenja; po tamnicama ih zatvarahu i kamenjem zatrpavahu. No u svima tim napastima i mukama oni, blagodaću Božjom, ostadoše živi, poduhvatajući se novih trudova u propovijedanju Evanđelja Hristova.
U jednom lidijskom mjestu oni sretoše ljubljenog učenika Hristovog, svetog Jovana Bogoslova, koji tamo propovijedaše Hrista. Pošto se utješiše duhovnom utjehom, oni zajedno krenuše u Frigijsku pokrajinu. I došavši u frigijski grad Jerapolj, oni tamo propovijedahu Hrista. A grad taj bijaše pun idola, kojima se klanjahu ljudi zaslijepljeni demonskom obmanom. Među drugim lažnim božanstvima bijaše tamo i jedna ogromna zmija, koju žitelji Jerapolja poštovahu kao boga. Oni joj bijahu podigli zaseban hram, i držahu je u njemu zatvorenu; i prinošahu joj mnoge i raznovrsne žrtve. Ti bezumni ljudi obožavahu i druge neke zmije i gadove. Sveti Filip se, najprije, sa svojom družinom naoruža molitvom protiv te zmije; u tome im pomože i sveti Jovan Bogoslov; i oni molitvom, kao kopljem, pobijediše zmiju i silom Hristovom je umrtviše. Poslije toga sveti Bogoslov se rastade s njima, prepustivši njima Jerapolj za propovijedanje riječi Božje, a sam krene u druge gradove, noseći svuda svetu blagovijest. Sveti pak Filip sa Vartolomejem i Marijamnom ostadoše u Jerapolju, i usrdno se starahu da odatle otjeraju tamu idolopoklonstva razlivajući veliku svjetlost poznanja istine. I trudiše se dan i noć u propovijedanju: učeći obmanute, urazumljujući neразумne i izvodeći na put zabludjele.
U tom gradu življaše jedan čovjek, po imenu Stahije, koji bijaše slijep četrdeset godina. Njemu sveti apostoli molitvom otvoriše tjelesne oči, a propovijeđu Hristovom prosvijetliše mu duševne oči. I pošto ga krstiše, oni boravljahu u njegovom domu. I pronese se po cijelom gradu glas da je slijepi Stahije progledao. I stade se narod sticati u Stahijev dom. I sve te dolaznike sveti apostoli učahu vjeri u Hrista Isusa. Donošahu tamo i mnoge bolesnike, i sveti apostoli ih iscjeljivahu molitvom, i izgoneše đavola iz ljudi. Zbog toga mnoštvo ljudi vjerovahu u Hrista, i krštavahu se od svetih apostola.
Ženu jerapoljskog gradonačelnika Nikanora bijaše ujela zmija, i ona ležaše bolesna, na samrti. Čuvši za svete apostole, koji se nalažahu u Stahijevom domu, da riječju iscjeljuju svaku bolest, ova bolesna žena, u odsustvu svoga muža, naredi svojim slugama da je odnesu k njima. I ona dobi dvostruko iscjeljenje: tjelesno, od ujeda zmije, i duševno – od demonske zablude, jer, naučena od svetih apostola, ona povjerova u Hrista. A kada se gradonačelnik vrati svojoj kući, sluge mu kazaše da žena njegova povjerova u Hrista, naučena od nekih stranaca koji borave u Stahijevom domu. Razljutivši se strašno, gradonačelnik naredi da odmah apostole uhvate a dom Stahijev spale. I postupi se po naređenju. Slegnu se mnogo naroda, pa dohvativši svete apostole, Filipa i Vartolomeja, i svetu djevicu Marijamnu, vucijahu ih po ulicama gradskim bijući ih i rugajući im se, i zatim ih vrgoše u tamnicu.
Poslije toga gradonačelnik sjede na sudu da sudi Hristovim propovjednicima. I sabraše se k njemu svi žreci idolski, i žreci poginule zmije, žaleći se na svete apostole i govoreći: Gradonačelniče! odmazdi za beščašćenje bogova naših; jer otkako u grad naš dođoše ti stranci, opustješe oltari velikih bogova naših, narod zaboravi da im prinosi uobičajene žrtve, pogibe i čuvena boginja naša – zmija, i sav se grad ispuni bezakonjem. Stoga, ne daj tim čarobnjacima da žive!
Tada gradonačelnik naredi da sa svetog Filipa svuku haljine, govoreći: Možda su čini u haljinama njegovim. – I svukavši haljine, ne nađoše u njima ništa. Isto tako postupiše i sa svetim Vartolomejem; ali i u njegovim haljinama ne nađoše ništa. A kada pristupiše k Marijamni sa namjerom da je svuku i obnaže djevičansko tijelo njeno, ona se iznenada na oči njihove pretvori u plamen ognjeni, te neznabošci preneraženi pobjegoše od nje. Gradonačelnik onda osudi svete apostole na raspeće.
Prvi postrada sveti apostol Filip. Njemu provrtaše pete na nogama, pa mu kroz njih provukoše konopce, i onda ga raspeše glavačke na krstu pred vratima zmijinog idolšta, i kamenjem se bacahu na njega. Zatim raspeše svetog Vartolomeja uza zid idolšta. Uto iznenada nastade strahovit zemljotres: zemlja se otvori i proguta gradonačelnika sa svima žrecima i mnoštvom neznabožnog naroda. A svi koji ostadoše živi, i vjerni i neznabošci, prepadoše se od straha i užasa, pa zavapiše ka svetim apostolima da se sažale na njih i umole jedinog istinitog Boga svog, da zemlja ne proguta i njih kao što je progutala one. I odmah stadoše hitno skidati sa krstova raspete apostole. Svetog Vartolomeja skidoše brzo, jer ne bijaše visoko uzdignut. Ali svetog Filipa ne mogaše skinuti brzo, zato što bijaše visoko podignut; i još više zato što takva bijaše volja Božja, da Njegov apostol kroz to stradanje i krstnu smrt pređe od zemlje na nebo, ka kome je cijelog života stremio. Viseći tako na krstu, sveti Filip moljaše Gospoda za neprijatelje svoje, da im otpusti grijehe njihove i da prosvijetli oči uma njihovog, da bi ugledali i poznali istinu. I Gospod ustupi na molitvu njegovu: i odmah naredi zemlji te povrati žive sve ljude što bijaše progutala, sem gradonačelnika i zmijinih žrečeva. Tada svi oni gromkim glasom ispovijedahu i slavljahu silu Hristovu, izjavljujući želju da se krste. I kad već htjedoše skinuti s krsta svetoga Filipa, on predade svetu dušu svoju u ruke Hristove, te ga oni skinuše mrtva. A rođena sestra njegova, sveta Marijamna, koja je sve vrijeme posmatrala stradanje i smrt svog svetog brata Filipa, s ljubavlju grljaše i cjelivaše skinuto s krsta tijelo njegovo, i radovaše se što se Filip udostojio postradati za Gospoda Hrista.
Sveti Vartolomej krsti sve koji vjerovahu u Gospoda Hrista, i postavi im Stahija za episkopa. Zatim oni časno pogreboše tijelo svetog apostola Filipa. A na onom mjestu gdje isteče krv svetog apostola, poslije tri dana izraste vinova loza kao svjedočanstvo da se sveti apostol Filip, za prolivenu krv svoju za Hrista, naslađuje vječnim blaženstvom sa Gospodom svojim u Carstvu Njegovom.
Poslije pogreba apostola Filipa, sveti Vartolomej sa blaženom djevicom Marijamnom provedoše još nekoliko dana u Jerapolju, utvrđujući dobro u vjeri Hristovoj novouspostavljenu crkvu, pa se onda rastadoše i svaki ode svojim putem. Sveta Marijamna otputova u Likaoniju; i tu se, poslije uspješnog propovijedanja riječi Božje, prestavi ka Gospodu. A sveti apostol Vartolomej otputova u Indiju. Tamo on ostade dugo vremena trudeći se u Evanđelju Gospoda Hrista, po gradovima i selima hodajući i blagovijesteći, i Hristovim imenom bolesnike iscjeljujući. Propovijeđu svojom prosvijetlivši mnoge neznabošce i ustrojivši crkve, on prevede na njihov jezik Evanđelje od Mateja, koje je sa sobom nosio, i preda im ga. Kod njih on ostavi i Evanđelje, napisano na jevrejskom jeziku, koje poslije sto godina bi prenijeto u Aleksandriju Pantenom, hrišćanskim filosofom.
Iz Indije sveti Vartolomej otputova u Veliku Jermeniju. Kada se on tamo pojavi, idoli, ili bolje reći besi koji obitavahu u idolima, umuknuše, gromko izgovorivši svoje posljednje riječi: da ih Vartolomej muči i progoni. Pa ne samo iz idola, nego i iz ljudi progonjahu se nečisti dusi samim dolaskom apostolovim; i zbog toga se mnogi obraćahu ka Hristu. Car te zemlje Polimije imjaše besomučnu kćer; na njena usta bes vikaše: O, Vartolomeje! i odavde nas ti izgoniš! – Čuvši to, car naredi da se odmah nađe Vartolomej. I kada apostol Hristov dođe k besomčnoj, odmah pobježe bes od nje, i carevna postade zdrava. Poslije toga car, želeći da zahvali svetome, posla mu kamile natovarene darovima: zlatom, srebrom, biserima i drugim skupocjenim predmetima. A apostol, budući siromašan duhom, ništa od poslatih darova ne zadrža za sebe, već ih sve odaša natrag caru, sa porukom: Ja ne trgujem ovakvim stvarima, nego duše ljudske ištem; i ako ih steknem i u nebeske obitelji uvedem, onda ću se pokazati kao veliki trgovac pred Gospodom.
Darnut ovim apostolovim riječima, car Polimije povjerova u Hrista sa cijelim domom svojim. I rukama svetog apostola bi kršten car Polimije, i carica njegova, i iscijeljena kćer njegova, i mnoštvo velmoža, i vrlo mnogo ljudi iz naroda: jer do deset gradova i više, ugledajući se na cara, primiše sveto krštenje.
Videći to, idolopoklonski žreci silno negodovahu na svetog apostola i teško im padaše to što se bogovi njihovi uništavaju, idolopoklonstvo istrebljuje, idolšta opustošavaju od kojih su se oni hranili. Zato odoše k carevom bratu Astijagu, i nagovoriše ga da pogubi Vartolomeja i odmazdi mu za uvredu bogova. Ulovivši zgodnu priliku, Astijag uhvati svetog apostola u gradu Albani, u Velikoj Jermeniji, i raspe ga na krstu glavačke. A sveti apostol s radošću stradavaše za Gospoda Hrista i, viseći na krstu strmoglavce, ne prestajaše propovijedati riječ Božiju: vjerne utvrđivaše u vjeri, a nevjerne savjetovaše da poznađu istinu i da se od tame demonske obrate ka svjetlosti Hristovoj. Ne mogući to slušati, mučitelj naredi da apostolu oderu kožu. No on, podnoseći i to mučenje kao u tuđem tijelu, neućutno propovijedaše i slavoslovaše Boga i Gospoda Hrista. Najzad mučitelj naredi da mu i glavu odsijeku. I tek tada, kada mu glava bi odvojena od tijela, umuknuše njegova bogoglagoljiva usta; a tijelo ostade viseći na krstu, sa nogama okrenutim gore, kao pokazujući apostolovo putovanje ka nebu.
Tako skonča apostol Hristov sveti Vartolomej, poslije mnogih stradanja i trudova prešavši u bezbolni pokoj, u radost Gospoda svog. Vjerni koji bijahu prisutni pri njegovoj končini, skidoše sa krsta časno tijelo njegovo, pa ga zajedno sa glavom i kožom položiše u olovni sanduk i pogreboše u tom istom gradu Velike Jermenije Albani. I od moštiju svetog apostola davahu se čudesna iscjeljenja bolesnicima, zbog čega mnogi od neznabožnih pristupahu Hristovoj Crkvi.
Poslije mnogo vremena surovi gonitelji, pomračeni idolodemonstvom, slušajući od drugih i sami videći čudesa koja bivaju od apostolovih moštiju, a ne želeći da poznadu silu Božiju, uzese te svete mošti sa olovnim sandukom i baciše u more. A olovni sanduk, ploveći po vodi kao laki čun, pristade uz ostrvo Lipar. Tamošnjem pak episkopu Agatonu bi otkriveno od Boga da su mošti svetog apostola doplovile do njihovog ostrva. Episkop onda sa klironom i cijelim narodom izađe na morsku obalu i, ugledavši mošti, svi se veoma diviše kako olovni sanduk sa moštima ne potonu u vodi nego lakše od čuna prepjeva tako dug morski put. I svi proslaviše Boga zbog tako velikih i čudnih djela Njegovih. Onda uzeše sanduk sa svetim moštima i radosno ih sa psalmopojaњem odniješe u svoju crkvu.
Ovđe ne treba prećutati ono što je o svetom apostolu Vartolomeju kazano u žitiju prepodobnog Josifa Pjesmopisca. Nalazeći se jednom u Tesaliji, prepodobni Josif dobi od jednog vrlinskog muža dio moštiju svetog apostola Vartolomeja. Odnijevši to u svoju obitelj, u blizini Carigrada, on podiže zasebnu crkvu u ime svetog apostola Vartolomeja, i časno položi u njoj dio svetih moštiju njegovih. Gajeći veliku ljubav i vjeru prema svetom apostolu, prepodobni Josif se često udostojavaše da ga u snu vidi. Naročito pak željaše da praznik svetog apostola ukrasi pohvalnim pjesmama, ali se nije na to usuđivao, ne znajući da li će to djelo njegovo biti ugodno svetom apostolu ili ne. I prepodobni usrdno moljaše Boga i apostola Božjeg da mu to na neki način otkriju, i da mu podare premudrost višnju da bi mogao napisati pohvalne stihove, dostojne svetog Vartolomeja. Sa postom i suzama moljaše se prepodobni o tome četrdeset dana. I kada se približi dan praznika apostolova, prepodobni uoči praznika viđe gdje se u oltaru pojavi sveti apostol Vartolomej, obučen u bijelu rizu, svuče oltarsku zavjesu, i pozva ga k sebi. Kada prepodobni Josif priđe blizu, sveti apostol uze sa prestola sveto Evanđelje, i položi ga na grudi Josifu govoreći: Neka te blagoslovi desnica svemoćnog Boga, i neka se na jezik tvoj izliju vode nebeske premudrosti! neka srce tvoje bude hram Duha Svetoga, i neka pjesme tvoje naslade vaseljenu!
Rekavši to, sveti apostol Vartolomej postade nevidljiv. A prepodobni Josif, osjetivši u sebi blagodat premudrosti, ispuni se neiskazane radosti i blagodarnosti. I od toga vremena on poče pisati crkvene himne i kanone, kojima ukrasi praznik ne samo svetog apostola Vartolomeja, nego i mnogih svetih, a naročito mnogim kanonima uzveliča Prečistu Bogomater i svetitelja Nikolaja. I ispuni svetu Crkvu divnim pjesmama, zbog čega i dobi naziv: Pjesmopisac. Za sve to mi slavimo Hrista Spasa našeg, sa Ocem i Svetim Duhom, od cjelokupne tvari slavljenog vavijek. Amin.
Neki misle da je Vartolomej jedno i isto lice sa Natanailom, koga Filip privede Hristu (Jn. 1, 45-51). Naime, oni drže da je ime ovome apostolu bilo Natanail, a po prezimenu, ili bolje reći po ocu, on se nazivao Vartolomej, tojest: sin Tolomejev. Jer riječ “var” na jevrejskom znači sin; kao što se to vidi i iz riječi upućenih Gospodom Hristom apostolu Petru: “Blago tebi, Simone, var Jona”, tojest: sine Jonin (Mt. 16, 17). I slijepac jerihonski zvao se Vartimej, tojest: sin Timejev. Tako objašnjavaju i o Vartolomeju, da se on po ocu nazivao Vartolomej – sin Tolomejev; jer to ime Tolomej bijaše kod Jevreja staro i često se upotrebljavalo, a pravo ime Vartolomeju, drže, bijaše Natanail. A tako drže sa ovih razloga: prije svega, u Evanđelju se nigdje ne govori o pozivanju Vartolomeja na apostolstvo, sem ako se pod tim imenom ne razumije Natanail; zatim, prva tri evanđelista, spominjući Vartolomeja, ne spominju Natanaila; a evanđelista Jovan, spominjući Natanaila, ne spominje Vartolomeja, i govoreći o lovljenju ribe pri javljanju vaskrslog Spasitelja spominje Natanaila kao druga apostola u lovljenju ribe, jer kaže: “Bjehu zajedno Simon Petar, i Toma, i Natanail, i sinovi Zavedejevi” (Jn. 21, 2). No drugi tumači se ne slažu sa tim, i saglasno s Prologom (10. maj) smatraju da je Simon Zilot jedno isto lice sa Natanailom; a neki drže da je Natanail jedan od Sedamdesetorice učenika Hristovih.
