Piše: Mitar Šušić, Prava Crna Gora
Poražavajući rezultat javnog konkursa za izbor predsjednika Vrhovnog suda, na koji se niko nije javio, ukazuje na hitnu potrebu izmjene zakonskog rješenja kojima je pravo apliciranja na čelno mjesto u pravosudnom sistemu ograničeno samo na lica sa 15 godina sudskog ili tužilačkog staža. Očigledno je da među onima koji ispunjavaju ovaj neracionalan i diskriminatorski zakonski uslov, posebno imajući u vidu karakter sistema u kojem se taj staž morao steći, ne postoji spremnost i volja da se upuste u zahtjevan poduhvat saniranja štete i izgradnje povjerenja u pravosudni sistem.
Veliku je uvredu sam sebi nanio Vrhovni sud Crne Gore, nemajući kandidata sa svog predsjednika iz reda vlastitih sudija. Istovremeno, na zvaničnom sajtu Vrhovnog suda, skoro mjesec nakon što je gospođa Vesna Medenica podnijela ostavku, objavljuje se, bez povoda i svrhe, elegično saopštenje o brojnim telegramima podrške iz regiona i svijeta, iz Ukrajne i Azerbejdžana, u kojim se žali za skraćenim trećim mandatom bivše predsjednice i ocjenjuje da je taj čin posledica političkog pritiska. Dozvoliti takav idolopoklonički odnos prema bivšem rukovodstvu u instituciji u koju bi svi mi, koji učestvujemo u radu pravosudnog sistema, trebali da gledamo kao u pijadestal dostojanstva, pravde i zakonitosti, nedopustivo je i potpuno razočaravajuće postupanje.
Ocjenom da je crnogosrko sudstvo prije i nakon gospođe Medenice, kao „dan i noć“, nepotpisani autor saopštenja, prepotentno i poltronski nepotrebno uvrijedio je svakog ko je ikada bio na čelu crnogorskog sudstva, od bivših predsjednika Ratka Vukotića i Stevana Damjanovića, pa do Svetog Petra Cetinjskog, koji je nekada presjedavao Senatom.
A kakav je period crnogorskog sudstva iza nas, presudiće vrijeme. Nije napredak u sudstvu samo novi kompjuter, bolji statistički izvještaj i veća plata sudija, u čemu je gospođa Medenica zaista pokazala određene rezultate. Sjetiće se pravnici, a pogotovo sudije, svih zauzetih pa oduzetih pravnih stavova, svih iznenadnih promjena u praksi i neopravdano ukinutih odluka, svih pritisaka i „dobronamjernih sugestija“, svih tumačenja zakona po potrebi i prema stranci, pa ćemo onda svi zajedno, kada duh vremena iza sebe ostavi i ovaj zeman, pričati da li je mjerilo kvaliteta dostojanstvo sudijske profesije i distribucija pravde ili broj godina zatvora u statistici.
Među bivšim sudijama, akademskim pravnicima, advokatima, ali i aktuelnim nosiocima pravosudnih funkcija sa više entuzijazma i vjere u napredak, a manje nostalgije prema minulom periodu koje je obilježilo potpuno razočarenje javnosti u pravosudni sistem, sigurno postoje kvalitetni i odgovorni ljudi koji bi bili u stanju da sudskom sistemu Crne Gore vrate ugled i značaj, kojim se, kao društvo, ponosimo još iz doba Sule Radova.
