Malo koji pozorišni reditelj može da se pohvali time da mu je Ivo Andrić dolazio na generalne probe, da mu je lično Josip Broz zabranio predstavu „Kad su cvjetale tikve” i da je na Filmskom festivalu u Puli, na projekciji svog filma „Nokaut”, sjedio pored Tita, Ričarda Bartona i Elizabet Tejlor, sve vrijeme gledajući u prstenje na njenim rukama (dok je žiri mozgao o tome da li će i film biti zabranjen kao „Tikve”), da je bio ortak Andžeja Vajde, Bergmana, Hercoga, Bertolučija, Bobija Fišera, Spaskog, da je helikopterom „oduvao” publiku na jednoj spektakularnoj predstavi u Budimpešti – kao renesansna ličnost Bore Draškovića.
Ovaj pozorišni, filmski i televizijski reditelj, dokumentarista i univerzitetski profesor nedavno se vratio na „mjesto zločina” u JDP, odakle je otišao poslije čuvene zabrane, da tu proslavi 91. rođendan i da predstavi svoja sabrana djela u izdanju „Prometeja”, a dobitnik je i Zlatnog pečata Kinoteke. Na skorašnjem Beldoksu prikazan je film Darka Bajića „Film do usijanja – Boro Drašković”.
Vitez svojih poziva Boro Drašković, koji je uvijek bio spreman za putovanje i film, smatra da je traganje za slobodom osnov svih profesija na svijetu. „Surfovao je na crnom talasu”, a jedan od njegovih uzora veliki je majstor Aleksandar Saša Petrović, „koji je uveo naš filmski pogled na svijet u svijet”, kako kaže.
Oženjen je scenaristkinjom Majom Drašković. U razgovoru sa Darkom Bajićem rekao je da reditelj jednostavno izabere najdražu glumicu, a sa ženom piše scenario. Uvijek sa nepogrešivim etičkim načelom u srcu, ovaj stvaralac jasno razlikuje ljude koji prave hljeb i one koji prave filmove od onih koji ih zabranjuju. Dvije stvari pokazale su mu našu crnu stvarnost – prva je zabrana „Tikava”, a druga je rušenje Njegoševe kapele na Lovćenu, kao gaženje najdelikatnijeg osjećanja.
Rođen je u Sarajevu 1935, diplomirao je na Akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost u klasi Huga Klajna i od tada je vezan za Joneska. Iz Narodnog pozorišta u Sarajevu prešao je u JDP, a od 1976. godine predavao je na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Za sebe kaže da je, u stvari, poljski đak, da su ga Kavalerovič i Vajda učili filmu.
Vrsni je šahista, igrao je sa Bobijem Fišerom, a kao dijete pobijedio je velemajstora Rosolima u Sarajevu. Sa Spaskim je snimio tri filma. Svijet vidi u ukrštaju ljepote i košmara, kaže da u haosu današnjice čovjeku nedostaju ljubav, hljeb, vino, spokojstvo, posao, nepogrešiv pogled u budućnost.
Njegovi filmski junaci ginu. U „Horoskopu”, „Nokautu” i u njegovom filmu iz 1985. „Život je lijep”, po priči „Nasilje” Aleksandra Tišme, gdje završna apokaliptična dokumentaristička scena prikazuje pokolj kitova na Grenlandu. Prema riječima Milana Vlajčića, ovaj film nagovijestio je strašnu budućnost koja je dolazila, o njoj je Boro pisao i u svojim knjigama…
Njegov nagrađivani film „Vukovar jedna priča” gostovao je na više od 14 festivala, dobitnik je priznanja za mir i toleranciju u Jerusalimu, ali je njegova projekcija bila zabranjena u Palati UN. U „Nokautu” su igrale najljepše glumice tog doba, Barbara Buše i Margaret Li, uz domaće zvijezde Milju Vujanović i Jagodu Kaloper, koje je Boro Drašković razodjenuo i poprskao bojom, sa poetskom vizijom ljubavi i istine, kao vatre u kojoj glumac kao fitilj sagorijeva.
