Studiranje na funkciji: Da li iko vjeruje da profesor smije da obori ministra na ispitu?

Vršiocima visokih javnih funkcija trebalo bi zakonom zabraniti studiranje tokom mandata. Ne zbog znanja, ne zbog obrazovanja, već zbog elementarne zaštite sistema od zloupotrebe moći.

Pitanje je jednostavno i brutalno iskreno:
Da li iko zaista vjeruje da će se profesor usuditi da obori ministra, premijera ili predsjednika?
Da li iko misli da će ocjena biti rezultat znanja, a ne funkcije, kabineta i političke moći?

Naravno da neće. I svi to znamo.

Indeks kao politički štit

Kada nosilac visoke funkcije postane „student“, fakultet prestaje da bude obrazovna institucija, a postaje produžena ruka političkog autoriteta. Profesor više ne ispituje studenta – već procjenjuje rizik. Ne pita šta zna, već šta može da mu se vrati kao problem.

To nije obrazovanje. To je institucionalna farsa.

Pritisak koji se ne mora izgovoriti

Niko ne mora da pozove profesora i zaprijeti mu. Dovoljno je da svi znaju ko sjedi u klupi. Dovoljno je ime, funkcija i položaj. Pritisak je tih, ali apsolutan.

U takvim okolnostima:
• ocjene gube smisao,
• diplome gube vrijednost,
• a univerzitet gubi dostojanstvo.

Nejednakost koja razara sistem

Obični studenti uče, polažu, padaju, obnavljaju godinu. Funkcioneri „studiraju“. Njima se prilagođava termin, program, tempo, kriterijum. To nije privilegija – to je otvorena diskriminacija.

Ako je neko sposoban da vodi ministarstvo, vladu ili državu, onda je logično da studije završi prije ili poslije mandata. Sve između je zloupotreba položaja.

Država koja glumi normalnost

Najopasnije od svega je što se ova praksa normalizuje. Kao da je sasvim prirodno da ljudi koji donose zakone, raspolažu budžetima i upravljaju institucijama, istovremeno polažu ispite kod profesora koji zavise od iste te države.

To nije evropska praksa. To je balkanska improvizacija.

Vrijeme je za zabranu

Zabrana studiranja tokom vršenja visoke javne funkcije nije napad na obrazovanje. To je zaštita obrazovanja. Nije kazna za političare, već minimum poštovanja prema univerzitetu, studentima i zdravom razumu.

Država koja to ne razumije, ne gradi znanje – već lažne biografije.