Što se tiče nauke i čuda, naučnike je posebno interesovalo koje regije mozga su aktivne kada ljudi vjeruju u čuda i kako ona utiču na to kako vidimo sebe i druge ljude. Otkriveno je da su određene mreže u mozgu povezane sa religioznim vjerovanjem uopšte, i da moždane povrede mogu povećati ili smanjiti religioznost.
Prije skoro 20 godina, prijevremeno rođeno dijete u Roud Ajlendu preživjelo je ozbiljan nedostatak kiseonika nakon što se ljekar pomolio jednom svešteniku koji je umro u Španiji 1889. godine. Njegov oporavak je osamnaest godina kasnije proglašen čudom. Vatikan ima kancelariju za istragu čuda i utvrđuje da li osoba može biti kanonizovana na osnovu događaja koji se naučno ne mogu objasniti. Iako su čuda uglavnom vezuju za vjeru, ona sve više privlače pažnju naučnika.
Čudesna interakcija sa natprirodnim bićem je u centru istorije religije. Ljudi su evoluirali u odnosu na ove nevidljive umove. Čuda pružaju dokaz o postojanju Boga i deluju kao pokretačka sila koja ljude, posebno hrišćane, privlači i zadržava u vjerskim zajednicama, pojašnjavaju.
Danas veoma malo znamo o neurološkim osnovama čuda, jasni su stručnjaci i ističu da je neobično što neuronaučnici znaju tako malo o tome kako ljudi vjeruju u čuda, s obzirom na to koliko često ljudi pripovedaju o njihovim iskustvima.
Kako čuda izgledaju u mozgu?
Nakon prikupljanja osnovnih podataka o vjerovanju u čuda, moguće je ispitati koje regije mozga su uključene u ova uvjerenja. Istraživanja u kojoj učestovali veterani Vijetnamskog rata pokazala su da oštećenja određenih mreža u desnoj strani mozga povećavaju vjerovatnoću za ekstremna religiozna verovanja. Povrede ovih djelova mozga u drugim slučajevima povezane su sa zabludama, smanjenom sposobnošću uočavanja grešaka, što može dovesti do zanemarivanja religioznih sumnji ili manjeg percipiranja konflikta između vjerovanja i drugih uverenja.
Podaci ukazuju da osobe sa lezijama u dubljim delovima mozga i na zadnjem delu glave manje vjeruju u čuda, dok osobe sa frontalnim lezijama pokazuju veću vjeru u čuda.
Region mozga povezan sa verovanjem u čuda razlikuje se od regiona koji učestvuju u „magičnom razmišljanju“, što ukazuje da vera u čuda nije isto što i uverenje da ljudske misli i želje mogu direktno promeniti spoljni svet. Umesto toga, regije mozga aktivirane pri verovanju u čuda bliže su oblastima koje se aktiviraju u plecebo efektu, gde očekivanje ili vera mogu dovesti do bioloških promena.
Dalje istraživanje ljudi koji veruju u čuda moglo bi potvrditi da li ovi delovi mozga igraju značajnu ulogu u „stvarenju“ čuda. Svaka naša misao ili uvjerenje, od vjerovanja u Boga do razmišljanja o tome kako zavezati cipelu, odražava se negde u mozgu. Očekuje se da magnetna rezonanca pokaže aktivnost kada osoba razmišlja o čudima, što će biti ispitivano kod vjernika u narednom periodu.
Proučavanje mozga pokazuje da vjera u čuda djeluje u mozgu slično kao drugi oblici uvjerenja i osećanja. Na primjer, može pokretati oblasti mozga kao kada vjerujemo u političke stavove, radujemo se nečemu ili čak osjećamo efekat placeba.
Prethodna istraživanja pokazala su korist od vizuelizacije neuronskih osnova religioznog vjerovanja. Prije par godina, jedan naučnik je koristio neurosnimanje da pokaže da ljudi koji su spremni da se bore i umru za svoje svete vrijednosti aktiviraju različite djelove mozga nego oni koji se bave analitičkim ili racionalnim razmišljanjem. Takođe, još neke analize otkrivaju da kada se ljudi mole, aktiviraju se djelovi mozga koji se inače koriste u društvenim interakcijama sa prijateljima. To bi moglo značiti da neki ljudi doživljavaju natprirodna bića kao „stvarna“ i slična društvenim kontaktima. Ako Bog nije apstraktan, već bliski prijatelj, to vjerovatno mijenja način na koji ljudi reaguju na uvrijede zbog svojih uvjerenja ili na ljude različitih vjera.
(RT BALKAN)
