Socio-ekonomska situacija u Crnoj Gori nikako da se stabilizuje, a pojedini politički subjekti je koriste kako bi politički profitirali.
Svjedoci smo da su pojedine političke partije odnosno pokreti na populističkim obećanjima osvojili respektabilan broj glasova na prethodnim parlamentarnim izborima. Obećanja, kojih crnogorskim građanima izgleda nikada nije dosta, nastavljaju da se nižu, a neki od članova 44. Vlade ne odustaju od predizbornih obećanja, iako su vjerovatno i sami svjesni da su neostvariva.
Osim inflacije, veliki problem predstavlja i činjenica da preko 30.000 crnogorskih građana žive kao podstanari.
Vlada na čijem čelu je premijer Milojko Spajić, umjesto rješavanja ovog problema i borbe protiv inflacije, odlučila je da obeća dva autoputa, četiri brze ceste i slično, zanemarujući goruće probleme koji tište ne tako mali broj građana. Osim toga, najavljuju se i štrajkovi.
Jedan od osnivača pokreta Preokret, Srđan Perić, prihvatio je za Borbu da prokomentariše pomenute probleme i da svoje viđenje nekih od obećanja koja građanima se svakodnevno plasiraju od strane kako 44. Vlade, tako i nekih partija koje su bile čimbenici prethodne dvije vlade.
Da li ste optimista da program „Siguran stan“ koji je pokret „Preokret“ predstavio prije dvije godine, može biti realizovan od strane nekog drugog političkog subjekta ili mislite da ga sada neki (pod drugim nazivom) koriste u političke svrhe (radi prikupljanja novih glasova), a bez ozbiljne namjere da ga sprovedu?
Možete li za naše čitaoce napraviti paralelu između programa Preokreta „Siguran stan“ i programa „Stan za sve“ koji je GP URA nedavno predstavio javnosti?
„Preokret je osmislio i promovisao program „Siguran stan“ koji predstavlja osnov za dugoročnu, održivu i socijalno pravednu stambenu politiku. On se zasniva na tri komponente: prva – socijalno stanovanje gdje se stan koristi za oko 70 eura mjesečno koliko stoje troškovi investicionog održavanja stana. Druge dvije opcije su vezane za mogućnost otkupa tog stana po cijeni njegove izgradnje, i to plaćanja se može realizovati odjednom ili pak na period od 20 do 30 godina po mjesečnim ratama od 200 do 250 eura. Ovo pravo se može iskoristiti samo jednom tokom života, jer cilj programa nije komercijalizacija, već rješavanje potrebe stanovanja. Ovaj program, kako smo ga osmislili, treba da pomaže i razvoj privrede, a na njega je naslonjen i program osnivanja gradskih štedionica. Preduslovi za njegovu realizaciju su operativan i funkcionalna socijalni karton i ažuran registar državne imovine.
Djelove našeg programa su preuzimale druge liste i partije i mi nemamo nikakav problem sa tim da naše ideje zažive, makar ih i drugi realizovao, ali je ovdje problem što vi promovisanjem ovog koncepta na parcijalan i neodrživ način možete da urušite uvjerenje da je on uopšte moguć.
Dakle, dok ste bili vlast ne ispunite ni preduslove za početak priče, a onda ne samo što preuzimate diskurs, već sada pozivate da vam pomognemo time što ćemo davati sugestije u odnosu na tu priču. I tu se ne staje, potrebno je onog ko je promovisao početnu ideju diskreditovati da je nekooperativan, politikant, trgati njegove izjave iz konteksta i raditi negativnu kampanju na društvenim mrežama. Vjerujte, da su pokazali približno toliku inventivnost za problem stanovanja dok su imali vlast ovaj problem bi bio pokrenut sa mrtve tačke.
I da ne zaboravimo, kada su formirali vlast sa DPS-om, tada su mogli usloviti tu podršku ostvarivanjem ovakvog programa. No, ostavimo njima da pokažu da će realizovati ono o čemu sada govore, poželimo im sreću u toj priči, a ako u tome ne uspiju, jasno je onda o čemu se tu radi.“
Kakvo je Vaše viđenje protesta prosvjetara, a moguće i zaposlenih u državnoj upravi i zdravstvu? Da li su možda svi oni osjetili da je premijer Spajić „mekan“ odnosno popustljiv, pa žele to da iskoriste, iako do 2020. godine većina njih nije imala hrabrosti da se ovako revnosno bori za bolje plate i generalno bolje uslove rada i života?
„Ne bih svodio priču na to ko je koliko bio aktivan prije 2020. godine. Valjda su se promjene desile da bi svako mogao slobodno da kaže šta ima. Ovdje se radi o tome da postoji tvrdnja da je država prihvatila obavezu da izvrši to povećanje i da sada to ne može da ispuni. Pokušalo se sa određenom medijacijom, ali to nije išlo i sada je situacija zaoštrena.
Ono što je očito da stanje u javnim finansijama uprkos hvalospjevima prethodne, ali i tek uspostavljene Vlade nije ni izbliza tako sjajno. Opet, valja voditi računa i o održivosti javnih finansija, ali se ne može u to kretati samo sa „jednog kraja“. Ova situacija nam dovoljno govori koliko je važno neselektivno sprovođenje zakona. Ujedno da se budžet usvajao na odgovorniji način, a ne sa željom stranaka vlasti da se hvale kako su one nekome nešto dale, ne bismo došli do ovako prenapregnutih javnih finansija. Državni budžet su pare koje daju građani, ne stvaraju ih stranke, pa bi valjalo da tome upodobimo ovu priču.“
Vlada je nedavno na sjednici usvojila odluku da opredijeli 15 miliona eura za eksproprijaciju zemljišta radi izgradnje druge dionice autoputa. Kakvo je Vaše viđenje te odluke i da li je potrebno žuriti sa izgradnjom druge dionice ili bi zasada trebalo postaviti neke druge prioritete?
„Projekat je ambiciozno osmišljen i eksproprijacija jeste nešto što prethodi ovom poslu. U kom opsegu – to treba pratiti u transparentnom procesu. Međutim, ostaje utisak da su data preambiciozna obećanja o izgradnji dva autoputa za četiri godine. Uslijedila su potom i obećanja o brzim cestama, ali sada za šest godina. Nemam nikakvu dilemu da je to preoptimistički scenario, ali pružimo priliku da nas sve iznenade, istovremeno kontrolišimo stanje javnih finansija i javnosti cijelog procesa.
Živimo u vremenu olakih obećanja, a čemu pogoduje ipak naša prevelika lakovjernost. Filozofija po kojoj ćemo raditi manje, trošiti više, stalno se zaduživati i da ćemo živjeti bolje i gotovo u potpunosti razviti ključnu infrastrukturu naše države jednostavno nije održiva.“
I na kraju, da li ste mišljenja da program „Evropa sad 2“ može biti sproveden ili je bolje da Spajić već sada podnese ostavku ili makar prizna da pomenuti program mora biti korigovan?
„Taj program nije ostvariv uz postojeće ekonomske inpute. Naša privreda se u realnosti usporava, plate u privatnom sektoru su za približno 30 procenata niže nego u javnom, a nemamo ni najavu da imamo neki iznenadni veliki prihod koji bi bio impuls za rješavanje ovih problema. Uz sve to, u kontinuitetu se obesmišljava ideja preduzetništva koja nam je sada više nego potrebna.
Dakle, umjesto da usmjeravamo javne politike u pravcu promovisanja pristupa stvaranja nove ekonomske vrijednosti, mi podstičemo ljude da se preko partija zapošljavaju u javnom sektoru. To je model u kome mislite da ćete riješti probleme zapravo time što ih usložnjavate.
Troškovi programa „Evrope sad 2″ godišnje, na osnovu više kredibilnih projekcija, iznosi oko 900 miliona eura. Skoro pa onoliko koliko je koštala dionica Smokovac – Mateševo. Ovdje je važno da izgradimo mehanizme kontrole zaduživanja, da javne finansije budu sasvim javne i da se insistira da parlamentarna većina koja ovo podržava preuzme i odgovornost za posljedice ovakvih obećanja. Ako bude uspješna priča – sve pohvale za njih, ako ne – svi oni treba da objasne zašto su nas uvukli u avanturu koju će plaćati generacije. Mjerimo istim metrom postignuća svake vlasti i ne možemo pogriješiti. To je pristup koji štiti javni interes.“- zaključio je Srđan Perić.
