Srbi u Kninu: Ovdje smo svoji na svome, gdje su nam živjeli i čukundjedovi; Provokacije ne dolaze od starih Kninjana već od Bosanaca

Knin – tri decenije posle „Oluje“. Hrvatske vlasti danima se pripremaju da na Tvrđavi, stadionu NK Dinara i kod Spomenika hrvatske pobjede naTrgu dr Ante Starčevića, obeleže „blistavu akciju“ u kojoj su sa vekovnih ognjišta, samo sa prostora nekadašnje opštine Knin proterali oko 20.000 Srba, svojih građana. Ne možemo da se otmemo utisku da je, uprkos poletu oko priprema za proslavu, grad zapravo u nekom čudnom stanjuteskobe.

U potrazi za sagovornicima odlazimo tamo gdje smo ih uvijek pronalazili – na Terazije, kako Srbi koji su se vratili svom Kninu zovu centar gdje se u dva kafića najčešće okupljaju. Iz njega gledamo nazive dvije centralne gradske ulice: jedna nosi ime Trg „Oluje“ 5. kolovoza 1995, a druga po Sedmoj gardijskoj brigadi koja je prva ušla u opustjeli Knin. Nekoliko koraka dalje, malena srpska crkvica koju je 1858. podigao Trivun iz čuvenog plemena Sinobad, jedva je vidljiva od terase išarane u tonovima šahovnice na obližnjem stanu…

Razgovaramo sa Srbima, ali prvi put za gotovo dvije decenije koliko s njima dijelimo dane oko godišnjica „Oluje“, niko od njih ne želi da pod imenom i prezimenom govori za novine iz Srbije. Nama je to jasno objašnjenje za onu tjeskobu koju smo osjetili, iako je grad pun vozila beogradskih i novosadskih registarskih oznaka…

– Čak i da govorim sve najbolje, naći će se neko da me pita: „Što si govorio za srbijanske medije?“ – kaže nam jedan od prisutnih Srba. – Vratio sam se da živim ovdje jer sam na svome, u mjestu gdje su mi živjeli i čukundjedovi. Nemamo mi nekih problema, naročito otkad na čelu grada više nije HDZ, ali u ovo doba godine uvijek „treperi“ u vazduhu… Ako i ima provokacija, one ne dolaze od Hrvata, onih starih Kninjana, već od onih što su se ovdje doselili iz Bosne…

Pitamo ga gdje će biti danas, 5. avgusta?

– Ujutru 4. avgusta obično idem na pomen stradalima u crkvu, a danas ili ću biti u kući ili ću se spustiti na more. Tako je najbolje i najbezbjednije, tako izbjegnemo svakojake slike i prilike koje će se obretnuti u Kninu. I ne sklanjamo se samo mi Srbi, već i starosjedioci Hrvati. Vjerujte da i mnogi od njih ne mogu da podnesu sve što se tog dana ovdje može vidjeti i čuti. Kad prođe „slavlje“, vratimo se novom danu, obavezama iz svakodnevnog života – priča nam.

Objašnjava nam da mimo „obljetnice ‘Oluje'“, i Srbe i Hrvate u ovom gradu muče isti problemi:

– Samo pogledajte rezultate popisa iz 2021. i sve će vam biti jasno. Državni zavod za statistiku objavio je da u Kninu živi 8.317 stanovnika, 2011. bilo nas je 10.633, 2001. godine 11.128, a po popisu iz 1991, posljednjem predratnom, ovdje je živio 12.331 stanovnik. U odnosu na prije 34 godine za trećinu je manje žitelja. Struktura stanovništva se, naravno, potpuno promijenila – Hrvata je 85, a Srba svega negdje oko 13 odsto. A, prije rata nas je bilo 80 odsto.

Zna se, kako kaže, zašto je broj Srba smanjen, ali iz Knina se, kako tvrdi, sada iseljavaju i Hrvati.

– Šta se slavi? Pa, ne odlaze Hrvati iz Knina zato što im je dobro – veli naš sagovornik. – U ovom gradu srpskog stradanja, hrvatska pobjeda se pretvorila u ekonomsku propast. Prije rata Knin je bio industrijsko-poljoprivredni centar i važno željezničko čvorište zbog svog položaja na raskrsnici puteva za Dalmaciju, Liku i Bosnu. Imao je 1987. oko 12.000 zaposlenih sa cijele opštine, od čega trećina u željezničkom saobraćaju. Samo u fabrici vijaka „Tvik“ radilo je 3.500 ljudi, a danas na području cijele opštine nema toliko zaposlenih. Od starih industrijskih pogona sada radi jedino „Tvik“, ali ima manje od 400 zaposlenih… Nema više nekadašnje fabrike tekstila, tri građevinska preduzeća, pogona za preradu žitarica i stočne hrane… Od starog Knina, nema ni traga… Nemamo nadu u boljitak, poslije slavlja svi se suočimo sa realnošću, sa ekonomskom propašću grada.