Kada hrvatski ministri dođu u Crnu Goru i kažu da se “svi moramo suočiti sa prošlošću”, oni pod tim ne podrazumijevaju zajednički pogled na zločine i iskreno priznanje istine. Njihovo “suočavanje” izgleda sasvim drugačije:

Crna Gora da se stidi svakog drugog dana zbog dešavanja devedesetih. Crna Gora da se javno izvinjava, kleči i povija glavu. Crna Gora da pokloni brod “Jadran”, nekoliko plaža, Porto Montenegro, i da od priloga uzmu sve što požele.

A Hrvatska? Njihovo suočavanje sa prošlošću podrazumijeva – slavlje. Da se, nakon što sve to dobiju, okupe na Thompsonovom koncertu, otvore šampanjac i nazdravljaju pokličima iz 1941. godine.

Šta je sa logorom Lora? Šta je sa zarobljenim, mučenim i ubijenim vojnicima iz Crne Gore? Ništa. Grlić Radman i društvo jednostavno će se praviti da to nikad nije postojalo. Da logor nikad nije postojao, da žrtve nikad nisu postojale, da bol nikad nije postojao.

I to je, po njihovom receptu, “pošteno suočavanje”. Crna Gora da se kaje, a Hrvatska da slavi. Crna Gora da daje, a Hrvatska da uzima. Crna Gora da se stidi, a Hrvatska da se pravi nevina.

Ako je to evropski standard koji nude, onda je jasno da ovdje nije riječ o suočavanju sa prošlošću – nego o pokušaju da se ponizi i opljačka Crna Gora, dok se hrvatski ministri tapšu po ramenima i nazdravljaju zaboravu.

Tagovi