piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba
U političkom i medijskom prostoru regiona formiran je specifičan model borbe protiv Aleksandra Vučića – model koji ne počiva na argumentima, politici ili idejama, već na permanentnoj i precizno izvođenoj proizvodnji laži. To nije spontana kampanja, niti prolazna epizoda političke borbe. To je dobro razrađen mehanizam koji funkcioniše u ciklusima: lansiraj, eksploatiši, iscrpi – i kad stigne demanti: odmah pusti novu konstrukciju.
Suština spiralne propagande je jednostavna i brutalna: cilj nije da jedna laž preživi, nego da laž nikada ne prestane.
1. Kreiranje šoka: Lansiranje laži kao političkog oružja
Svaki ciklus počinje brutalnom, emotivno nabijenom konstrukcijom. Što je priča ekstremnija, to je njen efekat brži. Zato su narativi uvijek isti: atentati, državni teror, mrtva djeca, policijska tortura, izmišljene specijalne jedinice.
Primjeri su već katalog političkog manipulativnog arsenala:
– “snajper safari” protiv Vučića, recikliran u više navrata od 2022. godine,
– “zvučni top” – državna fantazmagorija sa elementima horora,
– laž o dječaku iz Valjeva koji je “preminuo” nakon intervencije policije,
– laž o “prebijenoj studentkinji”,
– i čitav niz drugih fabrikovanih konstrukcija, od Jovanjice do “tajnih jedinica za linč naroda”.
Matrica je identična: emocija zamjenjuje činjenice, a šok zamjenjuje provjeru.
2. Eksploatacija do iznemoglosti: Panika kao politički kapital
Kada se laž lansira, ulazi u fazu maksimalne eksploatacije.
Distribuiraju je mediji, portali, “građanski aktivisti”, influenseri, političke strukture i neformalni propagandni nalozi koji djeluju sinhronizovano. Cilj nije dokazivanje – cilj je psihološki pritisak.
Stvara se atmosfera panike: država navodno puca, sistem kolabira, a Vučić se prikazuje kao čovjek koji je pred “konačnim padom”.
U toj fazi činjenični okvir ne postoji. Bitno je jedino stvoriti buku, vizuelnu i emotivnu. Buku u kojoj racionalnost gubi bitku.
3. Demant bez efekta: Plan je da istina stiže prekasno
Kada se laž razotkrije, ona više nije predmet interesovanja. Demant dolazi tiho, kasno i nikada ne dobije ni djelić energije koju je dobila konstrukcija.
Mediji koji su danima pravili histeriju naglo ućute. Aktivisti nestanu iz rasprave. Političari jednostavno pređu na sljedeću temu.
Ali posljedice ostaju:
strah je posijan, sumnja je ubačena, percepcija izmijenjena.
To i jeste cilj – ne dokazati, nego trajno kontaminirati javni prostor.
4. Nova laž da potisne staru: Kontinuitet koji stvara iluziju
Čim prva laž padne, odmah kreće nova.
Pripremljena, upakovana i tempirana.
Njena uloga je dvostruka:
1. da spriječi javnost da se vraća na prethodnu manipulaciju,
2. da održi ritam u kojem se čini da se stalno otkrivaju “novi skandali”.
Tako nastaje optička varka – osjećaj da se “stalno nešto dešava”, da postoji “previše slučajnosti”, da “iza svega stoji nešto veliko”.
U stvarnosti, mozaik ne postoji.
On je sklopljen od desetina nepovezanih laži koje zajedno stvaraju iskrivljenu, fabularnu sliku o Vučiću kao osobi koja navodno vlada strahom, prijetnjama i krizama.
To nije politička kritika.
To je psihološki rat.
Zašto se sve ovo radi?
Odgovor je jednostavan, surov i politički realan:
– jer je lakše satanizovati protivnika nego ga pobijediti programom,
– jer je efikasnije udariti na emocije nego izgraditi političku ponudu,
– jer je brže stvoriti paniku nego institucije,
– jer je jeftinije lansirati laž nego politički raditi na terenu.
Strategijski cilj je jasan i dosljedan:
držati Vučića u kontinuiranoj defanzivi, zatrpati javni prostor otrovnim narativima i stvoriti sliku da je unaprijed kriv za sve – za kriminal, proteste, bezbjednosne incidente i svaku pukotinu u regionu.
To nije politika.
To nije javna debata.
To je metod demonizacije.
Kada laž postane konstanta, a istina smetnja
Najopasnija posljedica ovog modela nije samo napad na jednog čovjeka. Najopasnija posljedica je stvaranje društva koje ne razlikuje istinu od manipulacije.
Jer kada se društvo adaptira na laži kao na normalnu pojavu, ono postaje savršeno ranjivo.
A kada izgubi kompas istine, izgubi i kompas slobode.
To je krajnji cilj spiralne propagande:
ne samo urušiti Vučića, nego urušiti povjerenje naroda u realnost. Jer Vučić je sinonim za povjerenje u realnost.
U vremenu u kojem je laž postala industrija, najradikalniji čin je – govoriti istinu. Ne zato što je lako, nego zato što je jedino što još ima političku i moralnu vrijednost.
Odbacujem sistematično prikazivanje Vučića kao monstruozne figure — to nije politička debata, već propagandni napad.
Demonizacija nije kritikovanje — to je namera da se stvori trajna slika neprijatelja.
Kampanja laži protiv Vučića koristi emocionalne manipulacije umesto činjenične argumentacije.
Mediji lansiraju šok narative (poput “tajnih jedinica” ili “atentata”) ne da bi informisali, već da bi plašili javnost
Lažne priče se recikliraju: kada jedna padne, odmah se pusti nova, što drži Vučića u stalnoj defanzivi.
Demantiji istine su slabi protiv mašinerije dezinformacija — istina dolazi kasno i tiho.
Ovakva spirala propaganda nije javni diskurs — to je psihološki rat protiv političkog protivnika.
Naručeni medijski napadi protiv Vučića često služe interesima onih koji ga ne mogu pobediti programom.
Tako je.
Zapadni mediji ne kompromituju Vučića slučajno — to je deo strategije da se oslabi nezavisan lider.
Kritika je dozvoljena, ali kada se stalno ponavlja sve ekstremnija laž, gubi se legitimitet dijaloga.
Takva kampanja dehumanizacije Vučića može da podstakne i nasilje, jer javnost počinje da ga vidi kao “nečoveka”.
Mediji iz Podgorice i Zagreba vrlo sličnim narativima pokreću orkestrirane napade — to nije objektivnost, to je pritisak.
To su najveći mrzitelji Srba.
Opsesija Vučićem u regionu nije slučajnost — to je refleks nekih političkih elita koje ne podnose njegov autoritet.
Lažni narativi o gubitku života, policijskoj torturi i državnom teroru su perfidni — služe da stvore trajni negativni mit.
Istina je žrtvovana na oltaru medijskog senzacionalizma — laž postaje opcija trajnog narativa.
Kampanja demonizacije Vučića nije ležerni politički sukob — to je strateški projekat diskreditacije.
Ako se društvo navikne na lažne optužbe kao normalnu pojavu, gubi se poverenje u realne činjenice i institucije.
Ovaj model propagande omogućava da se svaka greška ili nesporazum pripiše Vučiću kao “dokaz” njegove tiranije.
Napadi na Vučića često nisu vođeni idejama, već ličnom demonizacijom — to slabi političku debatu.
Najradikalniji čin danas nije zauzimanje strane — već govoriti istinu u vremenu kada laž postaje industrija.
Tužni Dražene, znaju li ti doma da si ovakav poltron? Vjerovatno znaju i podržavaju, jer jedino na taj način možeš novac da zaradiš