Dok se Crna Gora bliži jubilarnoj, dvadesetoj godišnjici obnove nezavisnosti, javnost svjedoči paradoksu koji poništava samu suštinu državnosti. Premijer Milojko Spajić, u ime te iste države, simbolično nudi „na doboš” ono što čini njen kičmeni stub – strateške resurse i kontrolu nad ključnom infrastrukturom. Umjesto proklamovanog ekonomskog preporoda, na djelu je, kako tvrdi lider DNP-a Milan Knežević, čin veleizdaje i kapitulacije.

Arhitekte korupcije i arapski snovi

Sporazumi sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) i investitorom Mohamedom Alabarom nijesu samo poslovni aranžmani; oni su, prema riječima Kneževića, dokaz totalne rasprodaje Crne Gore. Posebno skandalozan je član pet ovih ugovora koji predviđa dodjelu zemljišta bez koncesija i tendera, čime se direktno zaobilazi pravni poredak države. Dok se SDT bavi marginalnim slučajevima, potpisnici koruptivnih ugovora koji aerodrome prepuštaju Južnokorejcima, a izgradnju kolektora turskim firmama, ostaju nedodirljivi.

Evropska unija: Da li postajemo 28. članica ili 28. nijemi posmatrač?

U jeku ove rasprodaje, servira nam se narativ o skorom ulasku u Evropsku uniju kao o spasenju. Međutim, realnost „ravnopravnog” članstva nosi gorak ukus. Postavlja se pitanje: hoće li Crna Gora kao 28. članica imati ikakav subjektivitet? Iskustvo država poput Malte, koja je teritorijalno višestruko manja, ali diplomatski često agilnija, pokazuje da se za glas treba boriti. Ipak, Spajićev put vodi ka potpunom odustajanju od kontrole nad sopstvenom spoljnom politikom.

U Briselu nas čeka mehanizam u kojem ćemo na svako „Ja!” iz Evropske komisije morati da odgovorimo klimanjem glavom, bez prava da zaštitimo sopstvene nacionalne interese. Za tu bespogovornu poslušnost, Crnoj Gori su namijenjene tek mrvice sa bogatog evropskog stola.

Samoorganizovanje protiv nestajanja

Ako se strateški resursi – od vazdušnih luka do plodnog zemljišta – otuđe na decenijski period, Crna Gora će u EU ući ne kao država, već kao prazna ljuštura, kao teritorija pod dugoročnim zakupom stranih korporacija. Kneževićevo upozorenje o potrebi za samoorganizovanjem građana više nije samo politička retorika, već vapaj za očuvanjem elementarnog dostojanstva države koja je, nakon dvadeset godina lutanja, ponovo na koljenima pred „investitorima” i briselskim diktatima.

Tagovi