Prošlo je više od dvije godine od kako se formirala 44. Vlada na čelu sa Milojkom Spajićem. Mada je sastavljena posle dugih ucjena i, naravno, zabrana da srpski predstavnici budu njen dio, dočekana je s nekom nadom i određenim očekivanjima. A i sam Spajić obećavao je štošta. Obećanje ludom radovanje, a Srbima i danas kao i tada – jedno veliko ništa.

Poznato je da su Srbi bili građani drugog reda u doba vlasti DPS režima. Trećina stanovništva koju Srbi čine bile je apsolutno nepodobna da dobije kakav posao u državnoj upravi ili javnim ustanovama. Jezik kojim većina građana govori nemilosrdno i nepravedno je izgubio status službenog, iz samo jednog razloga – jer je srpski. Ali, niko nije mislio da će i posle 30. avgusta biti tako.

Kada su se, nakon pada DPS-a, zaređale dvije Vlade koje su u svemu nastavile antisrpsku politiku, čekao se neko novi, neko ko će s tim trendom stati. Srbima je dozlogrdio teror, hapšenja i tuče. Dozlogrdilo im je da budu na margini društva, da sve što prizvuk srpskog ima bude proganjano, da moraju ćutati o tome ko su i šta su. Na borbi da se Srbi u ovoj državi tretiraju kao ljudi počivala je i borba protiv bivšeg režima, od šatorskog naselja 2015. godine do veličanstvenih litija.

Predstavnici naroda koji je tu borbu iznio nisu dobili mjesto u izvršnoj vlasti koje im pripada. Koalicija ZBCG je prvo morala da čeka rekonstrukciju, a potom da pokupi mrve od hljeba izlomljenog na relaciji Spajić-Milatović. Ni broj ni značaj resora koji su dobili ni približno ne odgovara broju glasova koji je ova koalicija na izborima osvojila.

Uz pomenuto, za sve ovo vrijeme Spajić nije uradio ama baš ništa da bi se isti ti Srbi osjetili iole uvaženima. Prvo se popis odlagao koliko je bilo moguće. O rezultatima koje smo čekali kao Novu godinu, a duže od Nove godine, i da ne govorimo. Na istom tom popisu većina je rekla – maternji nam je srpski.

Njima 43% maternji srpski, a taj isti srpski i dalje nije službeni jezik u Crnoj Gori. Da li je Spajić nešto učinio po tom pitanju? Ili barem, da li je pustio da se o tome razgovara, da li je pristao na poziv za dijalog od strane srpskih predstavnika? Svojevremeno su Milo Đukanović i Igor Lukšić barem pustili da se razgovara o položaju srpskog jezika u školstvu. Tada su Srbi izvisili, a ni sada nije koješta bolje.

O trobojki da ne pričamo, kad na hiljade naših sugrađana koji su decenijama u Crnoj Gori, koji su ovdje osnovali svoje porodice i sudbinu vezali za naše tlo ne mogu dobiti državljanstvo samo zato što su Srbi. Vlada Milojka Spajića nije pokazala interesovanje da riješi ovaj problem. Kako izaći iz devedesetih kad se dah tih groznih godina još uvijek osjeća i to tako da naše prijatelje i sugrađane lišava osnovnih ljudskih prava?

Spajić je gluv na svaki zahtjev Srba i ZBCG, koalicije koja predstavlja ovaj narod. Ćuti kada se Srbi vrijeđaju na najgori mogući način, ćuti kada se u PES-vim ministarstvima i institucijama vrše čistke Srba. Spajić ćuti i gnuša se se bilo kakvog unapređenja srpskog statusa. Sve mu to polarizuje društvo. Kao da društvo u kojem je pitanje osnovnih ljudskih prava tabu nije polarizovano. I kao da ga normalizacija toga da Srbi postoje ne bi depolarizovala.

Tagovi