Prije nešto više od pet godina DPS je vodio otvorenu političku i institucionalnu kampanju protiv Srpske pravoslavne crkve, sa jasnim ciljem – da je stavi pod državnu kontrolu, faktički nacionalizuje njenu imovinu i redefiniše njen pravni i identitetski status u Crnoj Gori. Ta politika je tada predstavljana kao „odbrana države“, „zaštita suvereniteta“ i „istorijska misija“. Ko je bio protiv – bio je neprijatelj države.
Danas, isti taj DPS, bez ijedne riječi objašnjenja, bez unutrašnje rasprave i bez ikakve odgovornosti, kroz budžet Opštine Budva podržava stavku kojom se Srpskoj pravoslavnoj crkvi dodjeljuje milion eura za izgradnju hrama. Nema saopštenja, nema protesta, nema ostavki. Nema ni minimuma političke dosljednosti.
I tu dolazimo do suštine.
Ne radi se ovdje o promjeni stava, sazrijevanju ili novoj politici. Radi se o čistoj trgovini. O tome da je vlast, a još više fotelja, u DPS-u uvijek bila važnija od ideologije kojom su godinama hranili svoje biračko tijelo. Kada je SPC bila zgodna meta za mobilizaciju straha i podjela – bila je „problem države“. Kada je potreban glas za budžet, koalicioni mir i ostanak na vlasti u Budvi – SPC postaje prihvatljiv partner.
Logično pitanje je: hoće li iko od funkcionera DPS-a podnijeti ostavku zbog ove očigledne političke šizofrenije? Odgovor je jasan – neće. Jer da je ideologija bila važnija od vlasti, DPS ne bi bio ono što jeste. Ideologija je bila alat, ne uvjerenje. Sredstvo, ne cilj.
Još je poraznije ćutanje takozvane „avangarde crnogorstva“, akademskih i NVO krugova koji su godinama dizali uzbune, pisali pamflete i pozivali na otpor „klerikalizaciji“. Danas, kada njihov politički zaštitnik otvoreno finansira SPC, nema ustanka, nema saopštenja, nema „crvenih linija“. Jer princip traje samo dok ne ugrozi vlastitu poziciju.
Ova odluka DPS-a ne govori ništa o SPC. Ona govori sve o DPS-u. O partiji koja je spremna da se odrekne svega – osim vlasti. O partiji koja je pokazala da joj je ideologija potrošna roba, a fotelja trajna vrijednost.
Građani koji su godinama slušali priču o „odbrani države“ danas imaju pravo da pitaju: da li je država bila samo izgovor? I da li je sve, od početka do kraja, bila obična politička prevara?
Odgovor, nažalost, postaje sve očigledniji.
Sva je suština dps i montenegrinstva u ovom primjeru izgradnje hrama u Budvi. Za vlast i za čast mijenjaju se identiteti,jezici,nacije,politike,prijateljstva i neprijateljstva. Od rata za mir i prezira prema šahovnici, ponosa zbog srpskog imena i crnogorskog prezimena do priznanja nezavisnosti Kosova i obiljezavanja oluje, do sveopšte rasprodaje državne i privatne imovine i lizanje guzice rusima ranih 2000ih do sankcija Rusiji, od klerofašističke crkve Srbije do izgradnje hrama za sve pravoslavne vjernike. A stoku sitnog zuba,poput ovog jednog multipliciranog bijednika sa portala samo huškaj neka laje i laje dok se vrte kombine i pare. Da li će prosječan član dps biti “crnogorac” ili “srbin”, riječ je o svega par stotina eura i nekoj državnoj sinekuri,što bi se reklo svoj problem je završio. Samo koliko bi koštala kapela na Lovćenu i u čiji dzep,e to je pitanje svih pitanja.
Meni je cudno da je Mitropolit iz cetinja izjavio da je za EU
Više je dps dao para crkvi no gradnjanima,Milo je veći srbin i od Vučića,izdao je CG.