Slovo o Marku Dakoviću: “Đe izdajnik bolji od viteza?”

2

Marko Daković. Paradigma ljudske čestitosti i političke nepotkupljivosti. Sinonim za obrazovanog, naprednog mladog čovjeka, koji je svojoj mladosti ostao vjeran i u starijim danima. Srbin privržen srpstvu i svom otačastvu. Umni ljudi našega vremena njegovo ime nisu poštedjeli najviših karakternih ocjena. “Novi Marko Miljanov”, kako ga je nazvao akademik Matija Bećković, bio je duša ujediniteljskog pokreta, osnivač i prvi predsjednik Kluba crnogorske univerzitetske omladine u Beogradu, kojeg su “vatrena narav, markantna pojava, obrazovanje i inteligencija uvijek vukli na stranu pravice – i vjere da se promjenama anahronih metoda vladavine može doći do pravednijeg društva. Zbog ovakvog mentalnog sklopa i karaktera generacija ga je prihvatala za vođu od najranijeg djetinjstva i druženja”, kako je o njemu pisao istoričar Vukić Ilinčić. A prije svega toga – Daković je bio sinonim za – kičmu. Zbog čega je ostao upamćen kao čovjek koji se nije savijao pred srpskim monarsima svoga vremena. Ni pred kraljem Nikolom, ni pred kraljem Aleksandrom.

Zbog mnogo čega, a osobito činjenice da je imao kičmu, prvacima dukljansko-montenegrinske daktilografije, na pomen njegovog imena oči reaguju kao na bijeli luk, pa nervozno i histerično lupaju po tastaturi, ne štedeći ni tipke ni svoju kulturu. Dakovićevo djelo, koje diše i inspiriše slobodoumljem, svojevrsna je antiteza poltronskih nedjela današnjeg Montenegra. Pa su slično, montenegrinski daktilografi, postupili i sada, a povodom osnivanja političke škole “Marko Daković” u organizaciji Nove srpske demokratije. Istina, za te potrebe ovoga puta gurnuli su jednog Vasojevića, Čukić Slobodana, nadajući se da će jednim potezom postići dva pogotka: Čukićevim rukopisom oblatiti Dakovića, a samim Čukićem obrukati Vasojeviće, koji su, ostajući privrženi svojoj svijetloj istoriji i ovoga puta bili prvi na braniku odbrane svoje najsvetije crkve Srpske i ponovo na ovoj strani Srpstva, ostvarili zapaženu ulogu, po uzoru na svoje pretke.

Čukić je u svom tekstu nalupetao za Dakovića sve i svašta. Istina, i on mu je, priznao ono što mu ni najljući neprijatelji ne spore, da je bio prototip poštenog Crnogorca. Samo je ovom dokazanom zaključku, stavio navodnike, čime je posvjedočio samo ličnoj zajedljivosti i zavisti. A onda je, nazivajući ga “izdajnikom”, kvislingom”, “zločincem”, “piončićem”, u jednom ideološki ostrašćenom tekstu lišenom istorijske objektivnosti i intelektualnog poštenja, trećerazrednom šovinističkom pamfletu kakav se svakodnevno može naći na montenegrinskoj šovinističkoj pijaci, demonstrirao potpunu moralnu i intelektualnu inferiornost pred Dakovićem likom i djelom. Čukić bi morao da zna da je kvisling pojam koji se veže za Drugi svjetski rat i da se nikome ne može pripisati za Prvi, a pogotovo ne Marku Daković koji je većinu tog rata proveo, prvo boreći se u Vojsci Kraljevine Crne Gore, a nakon njene kapitulacije bio je poveden u logor Karlštajn. Možda je po Čukićevoj naopakoj logici Daković izdajnik i kvisling jer u tome ratu nije šurovao sa Austrougarima, kao što nije ni prije rata. Već su mu ti isti Austrougari, kao i braći Pribićević u Zagrebu smještali afere.

Posebno je nakazno-karikaturalno to što je Čukić pisanije počeo i završio pominjući tradiciju, jer je jedina tradicija za koju je Čukić kadar i kojoj je ovim tekstom pokazao privrženost – tradicija klevetanja. A od tradicije Vasojevića odavno je odstupio, pa komično hrli u zagrljaj novocrnogorske ideologije, pokušavajući da joj se dokaže i novocrnogorske šoviniste umili, da ga zbog srpskih i brđanskih korjena, ne tretiraju kao izvanjca. On je time potvrdio onu čuvenu definiciju autošovinizma: “Autošovinizam počinje onda kada neko zaključi da je on sam “izuzetak”, “propust u sistemu” i kada sunarodnicima, ljudima koji su objekt lične mržnje, negira čovječnost i sugeriše da je njihova “zvjerska” priroda nešto što je vječno, neuništivo i trajno, nešto što je dio njihovog „mentaliteta”. U Čukićevom slučaju, umjesto izraza “izuzetak”, što on u kontekstu Vasojevića, Brđana i Srba bira da bude, prikladniji je termin: “otpadnik”. Inače, po Zemljopisu Knjaževine Crne Gore iz 1910. godine, Grahovo, rodno mjesto Marka Dakovića, pripada Staroj Crnoj Gori, dok je zavičaj Slobodana Čukića, sticajem istorijskih okolnosti pripao Crnoj Gori, a mogao je jednako pripasti i Srbiji. Pa se nameće pitanje, o čemu bi i kako, u tom slučaju pisao Slobodan Čukić, odnosno koga bi i zbog čega, klevetao tada?

Zbog crtanja trobojke, zajedno sa svojim bratom zatvoren sam od strane ovog režima na tri dana nakon brutalne policijske intervencije na Zlatici u Podgorici, zbog čega sam bio najmlađi politički zatvorenik u Montenegru (rođen 1998. godine). Kao takvom, i meni i mnogima u mojoj generaciji, izbor i uzor je upravo hrabri Marko Daković, koji je, anticipirajući napredne ideje svoga vremena, kao veliki intelektualni i politički kalibar, želio je da unaprijedi društvo, odričući se privilegija konformizma.

birajući rizik kritike, bunta i borbe. Dok mu njegov klevetnik i otpadnik, stotinu godina kasnije, u prvim decenijama 21. vijeka, upravo to i zamjera, podržavajući sistem koji se obračunava sa mladima zbog vjernosti idealu slobode, čiji je najljepši simbol – trobojka.

Zato je Daković vječito napredan, a klevetnici poput Slobodana Čukića, zaostali i potčinjeni autokratskoj vladavini. I zato je bilo kakva komparacija između onih koji odabrali slobodu i onih koji su zarobili sebe u tuđina, nemoguća i neodrživa. Ili kako reče Njegoš u Gorskom Vijencu: “Đe izdajnik bolji od viteza?”

Mina Draganov Minić

2 Comments
  1. partizan komentariše

    mina minić, a što ne napia kako je ta kukavica pobjegla iz zemlje avionom u aprilu 1941, ali ga je stigla ironija sudbina, jer je poginuo u tom istom avionu tako što mu je sanduk zlata pao na glavu…zlato koje su pokupili od naroda..

    3
    3
  2. Kolašinac komentariše

    daković se prodao u Beogradu za sitne pare i diplomu, lajući sve i svašta na kralja Nikolu jer je to tada bilo popularno u Beogradu.čitao sam beogradsku Politiku, izdanja od 1904 pa na dalje…takvih bijednih i zlih članaka o Crnoj Gori i kralju Nikoli nigdje nisam vidio kao tu…možete ta izdanja pročitati na digitalnoj biblioteci Srbije..naročito izdanja iz 1910 kad je CG proglašena za kraljevinu..toliko ljubomore i pakosti možete pročitati samo u srpskoj štampi..

    4
    3
Ostavite Komentar

Your email address will not be published.