Slađana Kaluđerović za Borbu: 1918. je došlo do ujedinjenja a ne aneksije; Bez istine nema ni pomirenja, ni budućnosti

Riječ je o ujedinjenju, a ne o aneksiji. Naš cilj nije da mijenjamo istoriju, već upravo suprotno – da se ona prikaže na način koji poštuje činjenice i relevantna dokumenta iz tog vremena

Ovako poslanica Socijalističke narodne partije Slađana Kaluđerović u intervjuu za Borbu govori o amandmanima SNP-a a gdje su predložili da se termin nasilna aneksija u potpunosti izbaci iz predloga zakona o rehabilitaciji dinastije Petrović Njegoš.

Kaluđerovićeva za Borbu dodaje da zakonski tekstovi moraju biti precizni, neutralni i oslobođeni subjektivnih kvalifikacija, jer se na njih oslanja buduće tumačenje i pravni poredak.

„Naš amandman nije usmjeren ni protiv koga – već u korist istine, naučne tačnosti i pravne preciznosti. Zakoni su temelj našeg društva i moraju odražavati činjenice, a ne političke kvalifikacije. Kada u zakonu piše „nasilna aneksija“, to nije samo termin – to je vrijednosni sud. Kada se on zamijeni izrazom „ujedinjenje“, vraćamo tekstu neutralnost i istovremeno pokazujemo poštovanje prema istorijskom trenutku u kojem su naši preci, iscrpljeni ratom, željeli zajedništvo i stabilnost. Kao što je rečeno u jednoj od izjava iz 1918. godine: „Ujedinjenje nije čin sile, nego volje narodne, koja je izrasla iz krvi i borbe za slobodu“. To je poruka koja i danas ima smisla – jer bez istine nema ni pomirenja, ni budućnosti“, jasna je ona.

Borba: Kako biste opisali značaj amandmana koji ste podnijeli na predlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o statusu potomaka dinastije Petrović Njegoš, a gdje ste termin „nasilne aneksije“ zamijenili terminom „ujedinjenje Crne Gore i Srbije“ u kontekstu istorijskog zapisa 1918. godine?

Amandman koji smo podnijeli kolega Bogdan Božović i ja ima za cilj da u zakonski tekst unese terminologiju koja je istorijski i naučno utemeljena, a ne politički i ideološki obojena. Upotreba izraza „nasilna aneksija“ nije bila u skladu sa činjenicama koje potvrđuju da je 1918. godine u Crnoj Gori održana Podgorička skupština, na kojoj su delegati, izabrani iz svih krajeva zemlje, donijeli odluku o ujedinjenju sa Srbijom.

Dakle, riječ je o ujedinjenju, a ne o aneksiji. Naš cilj nije da mijenjamo istoriju, već upravo suprotno – da se ona prikaže na način koji poštuje činjenice i relevantna dokumenta iz tog vremena. Kritike na naš račun ovim povodom ne doživljavam iole ozbiljnim, jer dolaze iz redova onih koji i dalje žele da profitiraju na širenju mržnje i netrpeljivosti i čije je jedina ideologija nastavak podjela u Crnoj Gori.

Borba: U kojoj mjeri smatrate da će ova zakonska promjena (amandman) doprinijeti boljem razumijevanju odnosa između Crne Gore i Srbije — kako u istorijskom, tako i u savremenom kontekstu?

Ovaj amandman ne treba posmatrati kroz dnevno-političku prizmu, već kao doprinos objektivnijem sagledavanju zajedničke istorije Crne Gore i Srbije.

Smatram da će upravo ovakvo terminološko usklađivanje pomoći da se odnosi između naših država i naroda razumiju bez tenzija i predrasuda. Kada uklonimo ideološke kvalifikacije, otvaramo prostor za dijalog, međusobno poštovanje i saradnju. Kada u zakonima koristimo termin „nasilna aneksija“ onda šaljemo poruku koja implicira neprijateljski odnos između Crne Gore i Srbije – što nije ni istorijski utemeljeno, ni korisno za današnje odnose. Naprotiv, precizniji izraz „ujedinjenje“ odražava duh vremena 1918. godine, kada su i Crna Gora i Srbija bile pobjednice u Velikom ratu, a narod Crne Gore većinski izražavao želju za zajedničkom državom.

Borba: Možete li izdvojiti nekoliko ključnih istorijskih argumenata koji vas podržavaju u stavu da je 1918. bilo ujedinjenje voljom naroda, a ne nasilna aneksija?

Prije svega, važno je istaći da je odluka o ujedinjenju 1918. godine bila rezultat volje tadašnjih narodnih predstavnika. Sačuvani istorijski dokumenti, zapisnici Podgoričke skupštine, kao i inostrani izvještaji jasno pokazuju da je narod Crne Gore u velikoj većini podržao zajedničku državu sa Srbijom. Treba podsjetiti i da je Crna Gora već ranije bila saveznik Srbije u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu, te da je ideja o ujedinjenju postojala mnogo prije 1918. godine.

Postoji više istorijskih dokaza da je 1918. godine došlo do ujedinjenja, a ne aneksije. U zvaničnim zapisnicima iz novembra 1918. navodi se da su delegati iz svih srezova – njih 165 – jednoglasno donijeli odluku o ujedinjenju sa Srbijom.

Citiram: „Podgorička narodna skupština, izražavajući želju naroda Crne Gore, odlučuje da se Crna Gora sjedini sa bratskom Srbijom“.

Istoričar Radovan Jovanović u knjizi „Podgorička skupština 1918“ piše: „Odluka o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom nije bila rezultat pritiska ni strane vojne sile, ni političke ucjene, već izraz istorijske svijesti o zajedničkom porijeklu, jeziku i kulturi”.

Istoričar Dragoje Živković, autor više studija o ujedinjenju, navodi: „Crnogorsko-srpsko ujedinjenje 1918. nije bio čin okupacije, već kruna procesa koji je započet još u vrijeme crnogorske nezavisnosti, a učvršćen zajedničkim ratovanjem u balkanskim i svjetskom ratu”.

Britanski i francuski izvještaji iz tog vremena ukazuju da je „odluka o ujedinjenju izraz volje većine naroda Crne Gore“, a te dvije države nikada nisu proglasile čin „aneksije“, već su priznale novu zajedničku državu Kraljevinu SHS, u kojoj je Crna Gora postala konstitutivni dio.

Takođe, niti jedan međunarodni dokument iz 1918–1919. godine, Versajski ugovor ili dokumenti Lige naroda, ne koristi termin „aneksija“ u odnosu na Crnu Goru, već tretira stvaranje nove zajedničke države.

Borba: Kako procjenjujete da će ova inicijativa uticati na promjenu načina na koji škola, javna svijest i institucije tretiraju događaje iz 1918 godine u Crnoj Gori?

Kakva god bila sudbina ovog amandmana, smatram da treba pokrenuti proces usklađivanja narativa u obrazovnim i kulturnim institucijama sa istorijskim činjenicama. Mladi treba da uče istoriju bez ideoloških etiketa – da razumiju složenost vremena, ali i da budu ponosni na zajedničku borbu za slobodu. Ovakve promjene doprinose i nacionalnom pomirenju, jer prestajemo da dijelimo prošlost na „našu“ i „njihovu“.

Istoričar Miloš Vuksanović u radu „Istorija bez predrasuda“ piše: „Na mladima je da razumiju da 1918. nije bila pobjeda jednih nad drugima, već zajednički pokušaj da se stvori veća, stabilnija država poslije ogromnih ratnih žrtava“.

Upravo takav pristup – oslobođen ideoloških predrasuda – treba da postane dio našeg obrazovnog sistema. To bi bio važan korak ka nacionalnom pomirenju, jer se istorija ne smije koristiti kao oružje, već kao prostor za razumijevanje i učenje.

Borba: Šta biste poručili građanima koji do sada nisu bili upoznati sa ovom inicijativom – zašto je važno da zakonski tekstovi budu „oslobođeni ideološki obojenih formulacija“, kako ste naveli u saopštenju?

Građanima bih poručila da je suština naše inicijative u istini i poštovanju istorije. Zakonski tekstovi moraju biti precizni, neutralni i oslobođeni subjektivnih kvalifikacija, jer se na njih oslanja buduće tumačenje i pravni poredak. Naš amandman nije usmjeren ni protiv koga – već u korist istine, naučne tačnosti i pravne preciznosti. Zakoni su temelj našeg društva i moraju odražavati činjenice, a ne političke kvalifikacije.

Kada u zakonu piše „nasilna aneksija“, to nije samo termin – to je vrijednosni sud. Kada se on zamijeni izrazom „ujedinjenje“, vraćamo tekstu neutralnost i istovremeno pokazujemo poštovanje prema istorijskom trenutku u kojem su naši preci, iscrpljeni ratom, željeli zajedništvo i stabilnost. Kao što je rečeno u jednoj od izjava iz 1918. godine: „Ujedinjenje nije čin sile, nego volje narodne, koja je izrasla iz krvi i borbe za slobodu“.

To je poruka koja i danas ima smisla – jer bez istine nema ni pomirenja, ni budućnosti.