Sistem protiv haosa: Zašto Farani pobjeđuju?

Porazi od Farskih Ostrva ne bole samo zbog rezultata. Oni razotkrivaju dublji problem – sistemski haos, nedostatak kontinuiteta i odsustvo zajedničke energije bez koje mali sportski sistemi ne mogu da funkcionišu.

Poraz rukometne reprezentacije Crne Gore od Farskih Ostrva ne boli samo zbog konačnog ishoda. Individualni kvalitet nije sporan – i to je važno naglasiti – ali ono što odlučuje ovakve utakmice nalazi se izvan parketa. U sistemu. U načinu rada. U svemu onome što stoji iza rezultata. A to odavno ne važi samo za rukomet.

Još uvijek peku fudbalskih 4:0 u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, kao i sva ispadanja crnogorskih klubova od Farana u evropskim kvalifikacijama. Nije ovdje stvar sporta, već pristupa sportu. Kada se iste stvari ponavljaju u različitim disciplinama i u kratkom vremenskom razmaku – onda to više nije slučajnost, nego obrazac.

Ne može se ovo objasniti lošim danom, povredama, trenutnom formom ili pričom o „generaciji u padu“. Kada ista država, sa istom filozofijom, pobjeđuje Crnu Goru u više sportova – to je ogledalo u koje moramo da se zagledamo.

Farska Ostrva imaju oko 55.000 stanovnika – manje nego Nikšić. Tu prestaje svako opravdanje o maloj bazi talenata. Crna Gora sa više od 600.000 stanovnika ima sasvim dovoljno potencijala. Problem je što i dalje vjerujemo da brojke same po sebi donose rezultat, da talenat mora isplivati. A istina je suprotna: bez sistema – ne ispliva ništa.

Farani nemaju luksuz improvizacije. Oni nemaju prostora za stalne eksperimente. Kod njih se ne počinje ispočetka svake dvije godine. Oni su osuđeni na plan, kontinuitet i jasno definisan put. I baš zato su često ispred nas.

Kod njih reprezentacija nije skup najboljih u tom trenutku, već proizvod dugog procesa. Zna se šta se igra, kako se igra i zašto se igra. Savez služi sistemu – ne obrnuto. Kod nas je to, prečesto, drugačije.

Primljenih 37 golova u rukometu nije stvar inspiracije protivnika. Fudbalskih 4:0 nije plod jedne loše večeri. To su posljedice rada, pripreme i ozbiljnosti kojom se reprezentacija tretira kao projekat, a ne kao povremeni eksperiment.

I možda najteža istina: Farani ne pobjeđuju jer su čudo. Pobjeđuju jer rade normalne stvari – dosadno, strpljivo i bez euforije.

Na kraju, slika sedam ili osam hiljada Farana u Oslu, svi u dresovima, kako pjevaju himnu i bodre svoju reprezentaciju, dodatno boli. Ne zbog njih – nego zbog nas. Jer kod nas i dalje dio ljudi traži razlog da ne navija za svoju državu, umjesto da stane uz brata, sestru, komšiju ili druga iz ulice.

To nije pitanje patriotizma. To je pitanje zdravog razuma.

Farani su dokaz da broj stanovnika nije prepreka. Crna Gora je, nažalost, dokaz da talenat bez reda, sistema i podrške ne znači mnogo.

Ovaj poraz nije kraj svijeta. Ali jeste ozbiljno upozorenje. Jer ako i poslije ovoga nastavimo isto – problem više nije u protivniku.

Problem je u nama.

(RTCG)