Crnogorska javnost već duže vrijeme svjedoči fenomenu koji ozbiljno prijeti da obesmisli decenijsku borbu za vladavinu prava.

Stiče se neizbježan utisak da unutar Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) postoje strukture koje, umjesto čelične metle, koriste pincetu – tendenciozno fokusirajući resurse na periferne prekršaje, dok ključni akteri i krupna nepočinstva ostaju u zoni nedodirljivosti.

Strategija relativizacije: Satovi umjesto miliona

Umjesto da Tužilaštvo otvori pandorinu kutiju sistemske korupcije kroz afere koje su potresale temelje države, mi prisustvujemo teatru apsurda. Procesi protiv nosilaca najviših funkcija bivšeg režima svedeni su na nivo prekršajnih prijava.

Dok imena Mila i Aca Đukanovića decenijama odzvanjaju u međunarodnim izvještajima i domaćim dokumentima vezanim za afere poput Telekoma, Prvog miliona, Limenke, Možure, te operacija Klap i Vardar, SDT bira liniju manjeg otpora. Fokusirati istragu na nelegalno držanje oružja, neprijavljene satove ili utaju poreza na nivou statističke greške, u odnosu na milijarde koje su iscurile kroz pomenute afere, nije ništa drugo do svjesno bacanje ljage na proces borbe protiv organizovanog kriminala.

Poseban nivo banalizacije procesa predstavlja hapšenje funkcionera poput Milutina Simovića zbog optužbi koje se svode na reprezentaciju – odnosno na to „gdje je ko jeo i pio“. Iako svaki cent budžetskog novca mora biti opravdan, stavljanje ovakvih trivijalnosti u ravan sa uništavanjem strateških državnih resursa šalje opasnu poruku.

Cilj ove strategije je jasan: relativizacija krivice. Kada se javnost „bombarduje“ hapšenjima za sitnice, stvara se privid da su svi podjednako krivi, a da su teški zločini protiv ekonomskog sistema države zapravo samo niz administrativnih propusta. To dovodi do zasićenja i apatije građana, čime se direktno amnestiraju stvarni arhitekte zarobljene države.

Pravosudni teatar kao zaštitni zid

Ovakvim radom, dio SDT-a ne vrši pravdu, već sprovodi kontrolu štete. Hapšenje funkcionera DPS-a za „sitne stvari“ služi kao paravan za međunarodnu zajednicu i domaću javnost – dokaz da se „nešto radi“ – dok se suštinski čuva status quo. To je proces u kojem se pravda ne dostiže, već se ona troši i banalizuje do neprepoznatljivosti.

Bez procesuiranja afera koje su Crnu Goru koštale stotine miliona eura i bez udaranja u sam vrh piramide, svaki pokušaj SDT-a da se prikaže kao reformisano tijelo ostaće samo prazna ljuštura. Borba protiv korupcije ne smije biti lov na sitne prestupnike kako bi se prikrili veleizdajnici ekonomskih interesa države.

Tagovi