Reče li mu dvije-tri, Ervine? Slovačkom ministru koji ne priznaje Kosovo i ne glasa za srebreničku rezoluciju ćuti, a nama dijeli lekcije

Juče se ministar spoljnih poslova Crne Gore i lider Bošnjačke stranke, Ervin Ibrahimović, sastao sa slovačkim kolegom Jurajem Blanarom.

Na prvi pogled, riječ je o rutinskom diplomatskom susretu, kakvih je bezbroj u međunarodnoj praksi. Međutim, u političkom kontekstu Crne Gore i aktuelnih geopolitičkih okolnosti, ovaj sastanak otvara niz važnih pitanja o dosljednosti, principijelnosti i stvarnim dometima crnogorske spoljne politike.

Slovačka je punopravna članica Evropske unije i NATO-a, ali za razliku od Crne Gore vodi znatno suvereniju i nijansiraniju spoljnu politiku, naročito kada je riječ o pitanjima Balkana i odnosima sa Srbijom. Bratislava, za razliku od Podgorice, nije priznala nezavisnost tzv. „Kosova“, niti je glasala za rezoluciju o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.

Time je Slovačka jasno pokazala da članstvo u zapadnim savezima ne mora automatski da znači bezuslovno prihvatanje svih političkih narativa koji se nameću manjim državama, naročito kada se radi o temama koje duboko zadiru u regionalne odnose i istorijske traume.

Upravo je Ervin Ibrahimović tokom prethodnih godina bio među najglasnijim zagovornicima tvrde linije po oba ova pitanja.

Njegovi nastupi u Skupštini i javnosti često su bili praćeni moralizatorskim tonom, u kojem se svako protivljenje priznanju Kosova ili rezoluciji o Srebrenici etiketiralo kao „antisistemsko djelovanje“, „rad protiv evropskog puta Crne Gore“ ili čak kao podrška destabilizaciji države. Na taj način, legitimna politička neslaganja pretvarana su u navodne prijetnje državnim interesima, a politički pluralizam u unutrašnjeg neprijatelja.

Zato se s pravom postavlja pitanje: da li je ministar Ibrahimović isti taj principijelni i „glasni“ stav ponio i za sto sa slovačkim kolegom?

Da li je tokom susreta Juraju Blanaru objašnjavao kako Slovačka „ne razumije evropske vrijednosti“, jer nije priznala Kosovo i nije podržala rezoluciju o Srebrenici? Da li je podigao ton i održao lekciju o „ispravnoj“ spoljnoj politici, kao što to često čini prema političkim akterima unutar Crne Gore?

Odgovor je, naravno, negativan.

Upravo primjer Slovačke pokazuje da postoji alternativa modelu spoljne politike kakav je Crna Gora usvojila posljednjih godina. Postoje zemlje na evropskom kontinentu koje, iako duboko integrisane u zapadne strukture, ne nastupaju kao puki „taster sateliti“ za pritisak na Srbiju niti kao instrumenti za održavanje trajne nestabilnosti na Balkanu.

Slovačka, kao i neke druge države, pokušava da balansira između savezništava i očuvanja regionalne stabilnosti, svjesna da dugoročna bezbjednost Evrope ne može biti zasnovana na trajnoj konfrontaciji u jugoistočnom dijelu kontinenta.

Crna Gora, naprotiv, često djeluje kao da svoju spoljnu politiku gradi ne na osnovu sopstvenih interesa, regionalne realnosti i unutrašnjeg konsenzusa, već na osnovu potrebe da se dopadne spoljnim centrima moći, makar to bilo na štetu odnosa sa najbližim susjedima i istorijski najbližim narodom.

Takav pristup proizvodi kratkoročne poene u pojedinim međunarodnim krugovima, ali dugoročno produbljuje podjele unutar same Crne Gore i dodatno komplikuje odnose u regionu.

U tom smislu, susret Ibrahimovića i Blanara ne bi trebalo posmatrati samo kao protokolarnu epizodu, već kao ogledalo jedne šire pojave: nedostatka dosljednosti i hrabrosti da se ista „evropska“ mjerila primijene i na međunarodnoj sceni, a ne samo u unutrašnjim političkim obračunima.

Možda će neki budući politički establišment u Crnoj Gori iz primjera Slovačke naučiti da suverenost u vođenju spoljne politike ne znači izolaciju od saveznika, već sposobnost da se sa njima razgovara ravnopravno, bez potrebe da se sopstveni region gura u nove linije podjela.