RADOSAVE, MARŠ U ŠAVNIK!

Piše: Emilo Labudović

Ko nije gledao „Đeknu“ nenadoknadivo je uskraćen ne samo za salve oporog humora u maestralnom izvođenju fenomenalne glumačke ekipe već i za alegorijsku studiju našeg mentaliteta i naravi. To što nas je prikazao u nepodmitljivom ogledalu istine, kao društvo nikada nijesmo oprostili Živku Nikoliću, a evo i dalje kažnjavamo i njega mrtvog i porodicu mu, a njegovo nenadmašno djelo pokušavamo sabiti u kunete zaborava i ignorisanja. Ali, to je već za neku drugu priču.

Od sijaseta nezaboravnih scena i replika kultne serije, ne znam baš zbog čega, u pamćenje mi se najdublje urezala ona kad nesrećni i već duboko vremešni Radosav pokušava da i sam učestvuje u donošenju porodičnih odluka. „Vala, tata, da se ja što pitam…“, samo što je zaustio, dočekan je na nož nedodirivog očevog autoriteta: „e, ne pitaš se, Radosave, nego marš u Šavnik“! Tako je Šavnik, ni kriv ni dužan, postao neka vrsta simbola za bestragiju i nigdinu, u koju se ide po kazni, gdje idu zgubidani, oni koje niko ništa ne pita i koji se ni o čemu ne pitaju.

Bio sam mnogo puta u Šavniku i, ako se to može tumačiti podsjećanjem na rodni kraj, uvijek sam ga doživljavao bliskim i poznatim, mjestom tople i srdačne dobrodošlice. Ali, prilikom svakog novog susreta nalazio sam ga sve usamljenijim i praznijim. „Svi odoše, ovdje ostaju samo oni koji ili ne mogu ili nemaju kud“, vajkali su se preostali gorštaci, smrknuti u licu, pogleda vazda uperenog tamo negdje povrh Krnova i Vojnika. I boljelo me je, priznajem, jer me je sve to surovo podsjećalo na kopnjenje i mog zavičaja.

Ali, ovih dana čujem da se Šavniku vraćaju, da ga naseljavaju, da dolaze a ne samo odlaze. Kao neizliječenom zavisniku od zavičajnih gora, nekome ko je odavno otišao iz sela ali selo iz njega nikada, ova vijest bi trebalo da me ako ne ozdravi a ono makar ohrabri. Međutim, čak i najnaivnijima, u koje slobodno ubrajam i sebe, jasno je da niti je Radosav, onako krakat i naheren, odmarširao u Šavnik, niti je ona Vesna Simović – Zvicer, onako napirlitana, „prikupila skute i rukave“ i vratila se u rodni Šavnik. A kad kažem „vratila“ mislim na povratak koji podrazumijeva obnavljanje kućnog ognjišta, stada po šavničkim pašnjacima,djecu u davno napuštenoj školi i sve ono što je Šavnik nudio i nudi a čemu su mnogi Šavničani, uključujući i Vesnu, voljno i nevoljno, okrenuli leđa.

„Blago iznenađenjima“, rekao bi Matija, a jedino što bi se toj konstataciji moglo dodati je da o Vesninom i „povratku“ ostalih Šavničana i vrapci sve znaju. Kao što se i zna da predizborni iženjering DPS mašinerije nije od juče i ne trenira se samo na Šavniku i veseloj Vesni (ovo „vesela“ je po pretpostavci da svaki povratak u zavičaj podrazumijeva radost i ushićenje).

Prisjećam se daleke 2004. godine i tadašnjih izbora u Podgorici koje je, gle čuda, opet dobila DPS. Nedugo nakon saopštenih rezultata u kancelariju, tada sam bio poslanik jedinstvenog (po mnogo čemu)SNP, ušla je gospođa Rada Čagorović (mislim da je i dalje u istoj partiji) i saopštila kako ima provjerenu informaciju da su hiljade Nikšićana „pripomogli“ podgoričku izbornu pobjedu DPS. Da bi smo provjerili pouzdanost tih „rekla – kazala“ informacija, pribjegli smo triku. Došli smo do broja telefona u kancelariji Opštinskog odbora DPS u Nikšiću, pripremili novinarski diktafon za snimanje i pozvali. Javio se ljubazan ženski glas. Predstavio sam se kao činovnik kabineta predsjednika Vlade i rekao da „gospodin predsjednik traži spisak svih koji su iz Nikšića učestvovali u podgoričkim izborima, kako bi ih novčano nagradio“ i dodao kako mu taj spisak treba „što hitnije“. „Ali, gospodine, uzvratila je sekretairca OO DPS Nikšića, radi se o preko ČETIRI HILJADE LJUDI, i trebaće mi dani da to obavim“! Ohrabrio sam je da radi koliko može i da će „gospodin predsjednik Vlade (tada, i još mnogo puta nakon toga, Milo Đukanović) imati razumijevanja“.

U prepunoj kancelariji vladala je tišina izazvana zaprepašćenošću. Pretpostavljali smo, i djelimično znali da kradu, namještaju, manipulišu biračkim spikovima, ličnim kartama, ali da se to radi u tolikoj mjeri i za nas je bilo – previše. Sazvali smo hitnu konferenciju za štampu na kojoj smo moj tadašnji kolega, Vuksan Siminović, i ja novinarima pustili snimak razgovora. Zanimljivo, nije bilo novinarskih pitanja, a izvještaj je objavljen samo u, tada opozicionom, DAN – u. Ostali mediji – ni slova. A još je zanimljivije da tadašnje rukovodstvo SNP, tačnije: njegova tri potpredsjednika, tu očiglednu krađu i prekrađu nije mnogo koristilo u političkim obračunima sa DPS. Ili je već tada počela politička rekonfiguracija najjače opozicione partije – đavo će ga znati.
Lesi se davno vratio kući, Vesna i ostala joj družina se vraćaju tek ovih dana, na kratko i samo na biračkom spisku, doduše, ali DPS se ni dan danas ne vraća sa puta prevare i manipulacija. Da stvar bude i čudnija i gora, ni ovi koji su, navodno, smijenili Mila i njegove, prstom nijesu mrdnuli da se konačno utvrdi koliko nas je stvarno sa pravom glasa i kako smo raspoređeni. Birački spiskovi u Crnoj Gori i dalje su nesređeniji od Kumranskih svitaka, a Vesna i „vesne“ se, po potrebi i od slučaja do slučaja, vraćaju i seljakaju od opštine do opštine. Stoga i nije čudo što nas na ukupnom biračkom spisku ima više nego „na kačamaku“!

U Šavniku je danas, kažu, već počelo Miholjsko ljeto. Jesen, zlatna, bremenita, zalazi u dubodoline, ali Šavničani, zaokupljeni spremanjem za predstojeću zimu, i nemaju baš vremena da primjećuju i uživaju u koloritu, dostojnom najvećih majstora slikarske četkice. Možda, tako zauzeti i zaokupljeni, i ne primijete kad Vesna, onako crvenokosa i elegantna (što jest’ – jest’), u službenom „mercedesu“ ili „audiju“ bane u Šavnik, zaokruži DPS i okrene nazad (jer mora da glasa i u Podgorici) prije nego joj se rođaci opasulje i pozovu je na vruću proju i kajmak iz mješine. Jer, vesela Vesna je odavno svemu tome okrenula leđa i Šavnika se sjeti samo s vremena na vrijeme, od izbora do izbora. A kad se sve zbroji, Šavnik će ostati na istom. Sa ili bez DPS, biće samo surov ali prelijepi kraj kojem nema ko da se divi.

Očigledno, Đekna još nije umrla, a da li će i kad će još se ne zna (Dritan nikako da javi), Radosav još nije stigao u Šavnik, a kad će i to je nepozanica, tako da se za sada pouzdano zna samo to da Vesna stiže u nedelju, 23. oktobra (Šavničani, dođete mi muštuluk), na obdan i na kraće, da ispuni svoju svetu misiju spasavanja onoga kome očigledno više spasa nema. A do tada – svi marš u Šavnik kad se već ni o čemu ne pitamo!!!