PUCA JOJ PRSLUK, ZA SVE

Piše: Emilo Labudović

Prsluk je odjevni predmet, uglavnom za prelazne periode kad već počinje da studi ili se tek izlazi iz zimogrožljivog perioda, i od drugih predmeta slične namjene razlikuje se po tome što nema rukava. Sve dugo, materijal, boje, kroj, modni detalji… dijeli sa njima. Dijeli čak i cijenu, jer to što je (u)skraćen za rukave ne umanjuje njegov modni i izvikani brendirani status koji, ponekad, „preskoči“ i birano odijelo. A jedan takav, vrijedan (kažu) desetak najnižih plata, viđen je juče na „pazarištu“ pred Parlamentom.

Da je viđen samo ulicu dalje, u Ulici Slobode, sigurno ne bi izazvao toliku pažnju jer je to nekadašnje podgoričko korzo, bilo i ostalo mjesto za prikazivanje, pokazivanje i dokazivanje. Ovako, među krpicama i krpama koje bi, da se sve skupe na gomilu, teško mogle da pomenuti prsluk pretegnu na terazijama ne samo cijene već i morala (ako ćemo pravo), upadao je u oči još „iz aviona“. Čak i ako se prenebregne činjenica ko se šepurio u predetnom prsluku i kome (odnosno: kojoj) je očigledno „pucao prsluk“ za okolinu.

Opšte je poznato da oni koji imaju, a čiji je stil života diktiran ne imanjem nego opštedruštveno prihvatljivim bontonom, strogo vode računa gdje i u kojim prilikama prikazuju to što imaju a što ih izdvaja iz nivoa prosječnosti. Ali, u jednoj skorojevićkoj sredini kakva je naša, „perje“, bijesna auta, vrišteći satovi i kilogram teške „kajle“, svuda i na svakom mjestu, znak su raspoznavanja i društveni bjeleg koji izdvaja „crne ovce“ iz sveukupnog stada. A da bude prozaičnije, najveći broj tih „galja“ od škole imaju najviše – izostanaka.

Ima, međutim, neke, i to ne beznačajne, simbolike u pojavi rečenog prsluka u jučerašnjoj gunguli usred Podgorice (pazarišta su, uglavnom, smještena na periferiji), simbolike koja ocrtava uspon i pad prslukonosilje. Krenulo se (i krenula je) u džemperima. Onim pletenim od jeftine vunice, made in „Jumko“ iz Vranja, a koji su se tako divno uklapali u radničko – studentski ambijent AB revolucije. Sa svim obilježjima, stvarnim i simboličkim, opštenarodnog bunta, džemperi su jurnuli na okoštalu i ovještalu strukturu u odijelima marke „Kluz“ i „Varteks“. Ali, znate kako je sa džemperima: nagrizu moljci, pukne konac pa se oparaju, „prosvijetle“ na laktovima, uperu se i okraćaju. Stoga su džemperi brzo odbačeni, a „džemperaši“ (i „džemperašica“) su začas uskočili u „lister“ najskupljih engleskih proizvođača. Kasnije, odijela su bivala sve skuplja a „nosioci“ su im bili toliko (ne)vični njihovom nošenju da su čak zadržavali i etikete proizvođača na rukavima kako bi i neupućeni znali koliko su „firmirani“. A sa odijelima, neizbježno,  išli su „mercedesi“, „roleksi“, dijamanti i ostali simboli statusne moći.

Kako sve biva i sve prođe, i vrijeme nekontrolisane bahatosti neminovno ima kraj. To što se ovoliko dugo čekalo nije do „odijelaša“ i prslukonosilje, zasluga je to nas koji smo, nakon što smo njih presvukli, ostali u okrpljenim i izblijeđelim džemperima, i dalje ih nosili na grbači. Kako god, prsluk i nositeljka mu, (on „težak“, kažu, oko 4 hiljade evra a ona, opet kažu, blizu milijarde), čak i ne više na nivou simbolike, najavljuju da stiže vrijeme političkog mitarenja i da će sve više onih u odijelima i ostajati ne samo bez perja već i – bez rukava! Doduše, nositeljki predmetnog prsluka još uvijek „puca prsluk za sve“, ali i na Titaniku je, dok je tonuo, bez prekida svirala muzika i točio se šampanjac.

I, ko zna, možda se polako vraća vrijeme u kojem „odijelo ne čini čovjeka“, makar to bio i prsluk od deset najnižih (i najčešćih) plata sirotinje koja se, nesvjesna svojih zabluda i slugeranjstva, vrzmala oko njega.