Psovanje morala

piše: Bećir Vuković

„Napad na Dritana Abazovića je napad na sve normalno u Crnoj Gori“, ne trepnuvši izjavio je mandatar Zdravko Krivokapić…

Sve na svijetu normalno je i nenormalno, bijelo i crno, sveto i đavolje, ali izjava mandatara Krivokapića primjer je nečeg nenormalnog, ovo utoliko prije zato što je – nemoralno…

Koliko je i koliko kroz istoriju Crnom Gorom probinjalo nabijeđenih matraka sa otrcanim moralom…

Još u naše dane navojštili matraci sa nekakvim jebenim diplomama, i tajkuni sa neopranim parama, i zbogom pameti. I, zbogom obrazu…

Zato, što u svakom nastupu pomjeraju gore i planine, i ističu tvrdu vjeru (vjerovanje i pripadanje crkvi), kao da su formirali svoju autonomiju, kojoj ne smijete prići, niti išta sa ove strane prokameniti o njihovom nemoralu; formirali autonomiju – feud kojima nismo dorasli, pa makar usred bijela dana zatekli ga da krade ili falsifikuje bilo šta – da prekraja liste i krade nečiju muku i pobjedu, ili nešto slično, i isto tako i toliko gnusno..!

Usput, pokazujući – recept – kako treba revnosno živjeti i boriti se za narod svoj, i svetu slobodu, učeći nas kako da se ponašamo, eto, i tome nas uče – jebeni tajkuni..!

Po cijelu noć sa raznih televizija uče nas kako da iz morala – izažmemo suštinu – uče nas tajkuni i njihovi pisci – novinari – kolumnisti – spikeri – hroničari vremena…

A , otprve, svako normalno čeljade vidi da su to velike sramote našeg vremena…

Kad vas snađe tajkunsko pobožno uvažavanje vjerske forme, i sličnih loših ljudi koji se vrzmaju oko crkve na putu prema visokoj politici, onda, nemate izbora, i dovedete i sebe u pitanje, i preispitivanje – pa, ko sam, ja..?!

Ko je vjersku formu obraćanja povjerio nekoj tajkunčini, nekoj svaštočinji, ili nekoj olinjaloj profesorčini, sa skorelom linijom od alkohola preko prepukle usne…

Užasnuti primjerom kad tajkun koristi vjerske forme obraćanja – Sveta Apostolska Saborna Crkva…

Riječi jednog svaštočinje, eto, trebale bi da – urastu – u svijest jednog vremena..?!

U starim spisima naći ćemo da je moral – jedan dio svijesti. Ako je tako, onda se okrenimo oko sebe i pogledajmo kakvo sve nagrđevenije pluta površinom…

Ako je tako, onda, u našim prilikama i neprilikama, pored sve priče, opet je – crkva na staklenim nogama. Ako je crkva bila na staklenim nogama u doba komunizma, nije mogla preko noći stati na gvozdene noge…

I neki duhovnici nazvali su Dritana najvećim mučenikom i stradalnikom u novijoj istoriji Crne Gore. Amin.

Zaboravljajući istinske stradalnike i sužnje, pri tome i zaboravljajući da te riječi izgovaraju u manastiru. Amin.

Tako, Abazović, preko noći, postade moralistički himničar Crnoj Gori. Amnin.

Šta bi još Krivokapić izbesjedio da ga nije ukrotila vjera. Kud bi sve Zdravko zaglibio da ga nisu ukrotili sveti spisi…

Izjavom da je Abazović jedinica mjere svega normalnog u Crnoj Gori, kvaziduhovanik Krivokapić hoće da raspali duh; zaumio da stvara novi moralni kalup kojim, u stvari, samo prepada zdravi razum. Tako se kroz nekakve rupe i duške i podrume uvlači duh nemorala zlokobniji i od onoga kojeg je nepomenik izbljuvao na ovaj kamen…

To je onaj duh nemorala koji se zaklanja iza vjere i kulture i istinske duhovnosti. Takav duh nemorala doživljava zasićenje, taj nemoral naduo se ko strvina pokraj puta, prenaduo se – i došlo je vrijeme prskavanja…

Voleći Abazovića ne voleći sebe, rečeno u bodlerovskom stilu…

Krivokapić vrijeđa moral, u stvari, Krivokapić psuje moral…