“Ako ti se ne sviđa, idi. Ima ko hoće” – dvije su kratke rečenice u koje staje cijela slika položaja radnika u Crnoj Gori na početku 21. vijeka. Vidi se sve: nedostatak prava, nadmenost, želja za ponižavanjem, odsustvo dijaloga, beznađe. Nema tog propisa niti statistike koji preciznije prikazuju i onoga ko govori i šta je htio onaj ko sluša i na šta će pristati taj nepoznati koji „hoće”.
Međunarodni praznik rada – Prvi maj u Crnoj Gori će se obilježiti u atmosferi nikad veće nezaposlenosti, siromaštva, socijalne nepravde i ugroženosti radničkih prava.
U Crnoj Gori je broj nezaposlenih na evidenciji 20. aprila iznosio preko 38.000 građana, što je više za skoro tri hiljade ili 8 odsto u odnosu na 31. mart ove godine.
Od uvođenja mjera za suzbijanje virusa korona (14. marta) do 1. aprila, broj nezaposlenih u Crnoj Gori je porastao za 111, odnosno za 0,31 odsto.
Praznik rada – simbol internacionalne radničke i sindikalne solidarnosti teško da se u Crnoj Gori, sa ovakvom ekonomsko-socijalnom situacijom u kojoj nas je dovela aktuelna vlast, može provesti u dobrom raspoloženju, dostojanstveno i sa vjerom u bolju budućnost.
Socijalno odgovorna država je nešto od čega je današnja Crna Gora udaljena niz svjetlosnih godina.
Teško je praznovati Prvi maj u zemlji u kojoj je prva i najveća žrtva tranzicije bila upravo radnička klasa.
Da paradoks bude veći, upravo na talasima radničkog nezadovoljstva politički metuzalem, koji već dvije i po decenije drži Crnu Goru zarobljenom, došao je na vlast.
Radnici su tako godinama svjedoci bezdušno sprovođene pljačkaške privatizacije pod pokroviteljstvom aktuelnog režima, a vrijeme kada se u Crnoj Gori moglo pristojno živjeti od poštenog rada ostalo je samo u lijepom sjećanju, jer su radnici u međuvremenu prepušteni sami sebi i primorani da radničke hale zamijene ulicom i surovom borbom za preživljavanje.
Jedino čime se aktuelna vlast može „pohvaliti“ jeste da je uspjela da drastično poveća broj obespravljenih radnika kojima je vladajuća koalicija predvođena DPS-om ukrala čak i nadu u bolje sjutra.
Nije teško uočiti – većina zaposlenih u Crnoj Gori ne može da pristojno živi od svog rada. Većina domaćinstava, čak i ako su u njima zaposlena po dva člana, teško sastavlja kraj s krajem, mjesec sa mjesecom. Govorimo o onima čije su plate redovne, zbirni podaci o tome koliko plata i koliko dugo u ovoj državi kasni, ne postoje. Ogroman broj porodica opterećen je vraćanjem kredita, podignutih najčešće kako bi se obezbijedio krov nad glavom.
Strah i beznađe, i više nego nemaština u Crnoj Gori Prvi maj polako pretvaraju u – praznik jada.
