Promocija izabranih djela mitropolita Amfilohija upriličena je večeras na platou ispred Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira. U programu, koji je izazvao veliko interesovanje barske publike, učestvovali su protojerej-stavrofor Gojko Perović, prof. dr Milo Lompar i književnik Živojin Rakočević.
Otac Gojko Perović istakao je da izabrana djela mitropolita Amfilohija u izdanju „Svetigore“ obuhvataju 30 izdanja, sa čak 1500 bibliografskih jedinica, te da mitropolit Amfilohije nije bio „kabinetski pisac, onaj koji piše bez živog kontakta s ljudima, niti pop Mićo koji ne zna da čita, iako zna liturgiju napamet, već je djelovao u skladu sa onim Jevanđeljskim načelom, poput Mićunovića iz ‘Gorskog vijenca’, koji ‘zbori, piše i tvori’”. Perović je ukazao na najvažnije teme kojima se mitropolit Amfilohije bavio u svom opusu.
“Prva tema, koja je početak i kraj njegovog djela, je poezija ‘Oktoiha’. Mitropolit Amfilohije je 1996. godine upravo u Baru održao jedno predavanje o značaju štamparije Crnojevića i knjige ‘Oktoih’. Druga važna tema je borba za ime i oblik srpskog jezika, početa zvanično 2004. godine, kada je došlo do prvog preimenovanja srpskog jezika u maternji, a onda se taj maternji pretvorio u što se tiče školske administracije potpuno neupotrebljivu skalameriju koja nosi u sebi četiri različita imena, iako se zna da je srpski jezik bilo ime maternjeg jezika u školama Knjaževine i Kraljevine Crne Gore. To nije slučajno tako bilo. Još Njegoš sa Vukom Karadžićem na Cetinju štampa ‘Srpsku gramatiku za crnogorsku mladež’. Ne može biti reprezentativnijeg naslova da se pokaže kuda je išao crnogorski 19. vijek, i zato će oni koji su rušili kapelu Njegoševu sedamdesetih godina 20. vijeka reći da se to između ostalog radi da se ne vraćamo u nazadni romantizam 19. vijeka“, rekao je Perović.
Dodao je da su teme kojima se mitropolit Amfilohije u svojim djelima bavio i Njegoševa kapela, zajedno sa afirmacijom lika i djela Svetog Petra Cetinjskog, rad Kirila i Metodija, rekonstrukcija Duklje, Zlatice, Prevlake u kolektivnoj svijesti, post, molitva, obnova i izgradnja hrama, prosvjetni rad Svetog Save i svetosavlje kao filozofija života, Sveta Gora kao civilizacijska i duhovna inspiracija svih balkanskih prostora, monaštvo, tema „bratoubilačkog rata“ od 1941. do 1945. godine, tema manastira Ostrog, „obnovljenih litija“ u više crnogorskih opština, koje su, kako je naveo „bile sve mali izvori koji će se uliti u onu veliku litiju“, kao i tema „Kosovskog zavjeta“…
„Mitropolit je znao da je njegova istorijska uloga renoviranje srpske crkve, duše srpskog naroda, duše srpskog jezika, i znao je da to što radi radi sada, a da će to trajati narednim vjekovima. Mitropolit je svoje djelo radio sa saznanjem da radi nešto u Božije ime. Bio je pastir koji se obraća zajednici i koji vodi tu narodnu masu ka jednom uobličenju u Hristovo tijelo, kao što je Mojsije vodio izabrani Božiji narod u potpuno beznadežnoj situaciji. Mitropolit je bio onaj dobri pastir iz Jevanđelja kome su članovi stada vjerovali, jer je govorio jezikom naših predaka“, kazao je Perović.
Prof. dr Milo Lompar kazao je da je mitropolit Amfilohije imao vrstu „većeg političkog talenta“.
„Svojim radom pokazivao je da intelektualni i duhovni rast jednog čovjeka podrazumijeva jednu vrstu njegove upućenosti na narod unutar kog taj čovjek živi. Tačno je da je, kako je i on govorio, ‘Vaseljena bila mala za njega’, ali je takođe tačno da je ljudsko lice u koje gledamo jedino koje u tom trenutku traži da nas vidi i čuje… Mi koji smo ga gledali od osamdesetih godina, svjedočili smo da je mitropolit Amfilohije izazivao različite odjeke i mogu da kažem da niko nije više od njega napadan u tri decenije njegove aktivne pastirske službe i, ruku na srce, niko nije žešće od njega odgovarao na napade, tako da je ta žestina bila ono po čemu smo zapamtili da nacionalna prosvećenost znači da nismo ni hladni, ni neosjetljivi, ni bljutavi, nego smo ili vrući, a ne onako između.
On je zaista bio predstavnik te prosvećene struje u našem mišljenju. Masovni mediji su ga karikirali. To je jedna duhovna situacija gdje masovni mediji prave karikaturu od onih ljudi kojima nisu dorasli cipele da očiste. Jednostavno, jednog čovjeka koji je po znanju, a to svjedoče i ova djela, imao horizont znanja, vode vas na neku beznačajnost, trivijalnost, i to je veliki udes neke kulture. Umjesto da preko izuzetnih predstavnika podižemo opšti novi kulture, mi se trudimo da izuzetne ljude spustimo na onaj ustaljeni oblik koji nas čini lagodnim u našim greškama. Njegov put koji je nesumnjivo bio duhovni i religijski u isto vrijeme bio je put nacionalne prosvećenosti“, naveo je Lompar.
On je kazao da, ako bismo pokušali da situiramo mitropolita Amfilohija u dugu istoriju srpske crkve, mogli bismo da uočimo da u tom velikom lancu crkvenih velikodostojnika imamo dvije dominantne formacije – jedna je ona koju su predstavljali oni koji su naglašavali molitveni, asketski karakter svog svedočenja vjere i svog duhovnog iskustva, a druga bi bila ona u kojoj pronalazimo predstavnike koji su, pored unutrašnjeduhovnog pokreta, iskazivali i sposobnost praktičnog djelanja i odgovora istorijskim izazovima, pred kojima se nalazio narod kojem su pripadali i crkva u kojoj su se molili.
Na početku jednih i drugih je, kazao je, Sveti Sava.
“Sveti Sava spaja strogost monaškog, duhovnog samoodređenja i izuzetnu sposobnost praktično-političkog djelovanja. Sveti Sava je prvi, prevashodni, obrazac, a onda dolazi čitav niz jednih i drugih. Od ovih koje možemo vidjeti kao predstavnike praktično-političkih, pored duhovnog kretanja i rada, mogli bismo izdvojiti arhiepiskopa Danila II, koji je u tom smislu bio reprezentativni velikodostojnik kralja Milutina, i Arsenija III Čarnojevića. Naravno, u toj liniji imamo i istaknute borce za unutrašnju slobodu, kakav je u Srbiji bio mitropolit Mihailo, u svojoj snažnoj okrenutosti protiv vlasti kralja Milana. U 20. vijeku, imamo dvojicu istaknutih predstavnika – Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. U vremenima protekle tri decenije imali smo nekoliko vladika koji su popunjavali tu vrstu iskustva. U naglašenom molitvenom karakteru, to bi bio naročito patrijarh Pavle, sa dubokom unutrašnjom opredjeljenošću koja je sama po sebi bila svjedočanstvo jedne izuzetne vjere i ličnosti. Vladika Atanasije je simbol visoke duhovne kulture i velikog unutrašnjeg rada, ali i praktično-djelatnog zauzimanja stavova u dramatičnim događajima vezanim za raspad titoističke Jugoslavije. Mitropolit Amfilohije je spadao u tu vrstu blisku vladiki Atanasiju, s tim što je on imao tu vrstu većeg političkog talenta.
Njegovo postojanje vezano za prosvećenost je podrazumijevalo svetosavsku tradiciju. Tekst kojim je on skrenuo pažnju šire publike je objavljen u ‘Bogoslavlju’ 1981. godine, i taj tekst je bio veoma značajan u intelektualnim krugovima širim od crkvenih. To je ‘Svetosavsko prosvjetno predanje i prosvećenost Dositeja Obradovića’. Taj tekst postoji u sabranim djelima i izuzetno je polemički zaoštren i on oslikava jednu unutrašnju promjenu unutar intelektualne atmosfere naše crkve u presudnim, prelomnim događajima koji dolaze. Mitropolit je tu analizirao Dositeja Obradovića koji ostaje jedno od najvećih iskušenja i iskustava srpske kulture, i analizirao ga je strasno, a sama riječ strast podrazumijeva jednu vrstu unutrašnje patnje kada se čovjek za nešto opredjeljuje. Ovdje je zaoštrenost prema Dositeju bila naglašena, zato što je on replicirao na jednu rečenicu Dobrice Ćosića koji je kazao da je neophodno da se srpska kultura, kada se oslobodi komunističkog nasljeđa, vrati Dositeju i od njega ponovo počne. Onda je mitropolit Amfilohije vrlo rigorozno analizirao Doasitejevo djelo i vrlo negativno ocjenjivao pojedine aspekte tog djela, sa osnovnom tezom da srpska prosvećenost mora da počne od Svetog Save. Ta osnovna njegova teza je doživjela svoju potvrdu u događajima devedesetih godina i na neki način je ta vrsta polemičkog izazova ostala da lebdi nad jednim dijelom njegvoog nesporazuma sa jednom vrstom naše sekularne inteligencije. Mitropolit Amfilohije je imao jedan prećutno ne baš prihvaćen odjek unutar jedne svjetovne orijentacije u našoj inteligenciji, koja je to smatrala jednom vrstom prekršaja“, kazao je Lompar.
Mitropolit Amfilohije, naveo je Lompar, razlikovao je ono što je lično, privatno i bolno i ono što je bilo narodno, opšte i čemu se morao prikloniti.
„Jedno je ono što nas povređuje i što ne možemo da prežalimo, a ovom prilikom bih želio da kažem da je i mitropolit Amfilohije bio povrijeđen u nekim stvarima, ali da je to znao da prenebregne u ime nečega što je starije od nas samih. Na stolici na kojoj je mitropolit Amfilohije bio, mnogo je gorkih časova i gorkih trenutaka, ali upravo u takvim časovima i takvim trenucima je istrajavao. I onda kada se čini da je baš teško da se izdrži, mitropolit Amfilohije je istrajavao“, kazao je Lompar.
U fokusu izlaganja književnika Živojina Rakočevića bio je „kosovski zavjet“.
„Mitropolit Amfilohije vidio je ‘kosovski zavjet’ kao ‘viteško žrtvovanje za vjeru, pravdu i slobodu, i on predstavlja osnovu sveukupne Njegoševe filosofije života i njegove istoriosofije’. Tri su faze mitropolitovog ‘Kosovskog zavjeta’ – sveta, svijetla i krstonosna. Njegove knjige, dnevnici, zapisi u periodici, intervjui, posebno besjede, odišu nečim što je savršeno povjerenje i život sa Kosovom. U jednom svom govoru kazao je: ‘Vraćaćemo se dok bude Sunca i Mjeseca. Nema sile na svijetu, ni nebeske ni zemljaske, koja nas može odvojiti od naše Pećke patrijaršije, Visokih Dečana i Gračanice’. U tom trenutku se sabiraju tri nivoa ‘kosovskog zavjeta’”, kazao je Rakočević.
Program je vodila Olivera Balaban, a u muzičkom dijelu programa nastupila je vokalna grupa „Darovi Svetog Jovana Vladimira“.
(Bar Info)
