Kada su roditelji fizički prisutni, ali potpuno zaokupljeni svakodnevnim brigama, ne shvataju da su, iako tako ne izgleda, oni emotivno nedostupni svojoj djeci. Deca umeju da prepoznaju odsutnost i hladnoću svojih roditelja, što će ostaviti trag na njihovoj duši, a imaće veliki uticaj i na njihovo odrastanje. Emotivno odsutni roditelji ne uspijevaju da uspostave emocionalnu vezu sa svojom djecom, mogu izgledati nezainteresovano za njihova osjećanja, potrebe i dostignuća.
„Plakanje ne pokazuje da si slab. Od rođenja pa nadalje, uvijek je bilo znak da si živ“, smatrala je književnica Šarlota Bronte. I zaista, emocije su jezik koji koristimo da se međusobno povezujemo, kroz verbalne znakove ili govorom tijela. I upravo emotivna dostupnost je ono što psiholozi smatraju veoma bitnim za djecu koja rastu.
Djeca emotivno odsutnih roditelja
„Rađamo se sa određenom tipologijom ličnosti i na nju kasnije utiču roditelji. Mi smo modeli našoj djeci, a onda i okruženje, vrtić, škole, djeca, utiču na njih. Ukoliko dijete raste u okruženju gdje nije bilo emotivne podrške, svakako će to uticati na njegovo odrastanje, u smislu da će sjutra biti takav partner, tako će vaspitati i svoje dijete i biće takav kolega na poslu“, kaže Marija Apostolović, edukator iz oblasti mentalnog zdravlja.
Često se može čuti od prijatelja ili rođaka kako im je tokom njihovog odrastanja, nedostajala bliskost sa jednim od roditelja, najčešće sa ocem. Mnoga djeca su, na žalost, imala iskustvo ovakvog odrastanja, što je imalo velikog uticaja na formiranje njihove ličnosti.
I dok će, možda, ovakve osobe sa strane djelovati grubo, to ne znači da oni nisu emotivni, već su to ljudi koji su racionalizovali svoje emocije i ne znaju da ih izraze na pravi način, jer su ih tako učili kad su bili mali, smatra Apostolović.
Ako je postojao deficit ljubavi i naklonosti tokom razvojnih faza rasta zbog emocionalno nedostupnih roditelja, to može dovesti do toga da će se dalje u životu mučiti da se emocionalno izraze i pokažu ljubav prema drugim ljudima. Ovaj problem u pokazivanju emocija, nastao je jer nisu imali dovoljno jake uzore koji bi im pokazali da je u redu biti emotivan i otvoren.
„Najveća bolest danas nije guba ili tuberkuloza, nego osjećaj da si nepoželjan“, Majka Tereza
Znaci da su roditelji bili emocionalno nedostupni
Iako ne postoji jedinstven način na koji se može odgovoriti na ovo pitanje, naučnici su naveli neke od osnovnih simptoma koji pokazuju da je dete odraslo sa emocionalno nedostupnim starateljem. Najuočljiviji simptomi su sljedeći: emocionalna distanca, emocionalna nestabilnost, psihološka nefleksibilnost, egocentrizam.
Svako dijete mora da bude prepoznato od svojih roditelja, a za to mu je potrebna emotivna veza koja nastaje iz iskrenog, autentičnog i stvarnog odnosa onih koji su oko njega. Upravo zbog toga, tema odsustva roditelja zabrinjava psihologe i pedagoge iz cijelog svijeta, pa je ovo predmet mnogih istraživanja. Jedna od studija Univerziteta u Bostonu, koja je sprovedena u nekim restoranima brze hrane, pokazala je da je prekomjerna upotreba mobilnih telefona jedan od najčešćih uzroka roditeljskog emotivnog odsustva.
Kada se djetetu kaže: „Da, naravno da te slušam, baš ti je lijep crtež“, oni klimaju glavom, ali njihove mudre glavice i mala srca osjećaju da otac i majka nisu tu sa njima, da njihove riječi nisu sasvim iskrene i da su im umovi daleko, daleko. „Volim te“ mnogo je efikasnije od poklona. Smijeh, zagrljaj i „uvijek sam sa tobom“, pomažu djetetu da stvori neraskidive emotivne odnose sa roditeljima.
Znamo da su posao, svakodnevni problemi i stres kojem su ljudi u 21. veku izloženi, najveći problemi u održavanju porodične ravnoteže. Ipak, da bi se dijete odgajilo u zdravu i srećnu osobu, nije dovoljno dati mu krov, podršku, hranu i poslati ga u školu, smatraju psiholozi. Djeca imaju emocionalne potrebe koje moraju biti zadovoljene, kako bi imali normalan mentalni i neurološki razvoj.
„Ne bi trebalo da ih ignorišemo, jer ukoliko to radimo u najranijem periodu, djeca kao da se emotivno ‘zaključaju’ od nas i onda se okreću društvu, drugarima. Djeca treba da razumiju da u životu imamo zaista puno obaveza, i da škola i posao jesu sastavni dio života, kao i usponi i padovi. Ali ono što savjetujemo je da kada ste slobodni, onda i kognitivno i emocionalno budite podrška svojoj djeci“, kaže Marija Apostolović.
Djeca koja imaju sigurnost i emotivnu povezanost sa roditeljima, lako grade povjerenje sa drugim ljudima, pozitivna su, optimistična, uspješna, dok ona sa nesigurnim odnosima imaju poteškoće u odnosima sa ljudima i negativnu sliku o sebi.
A ona se stvorila u jednoj od čestih situacija koja se ponavlja tokom odrastanja. Roditelji iz raznih razloga ne mogu da odreaguju uvek adekvatno, u zavisnosti od sopstvenog stanja, nedosljedno se odazivaju na djetetove potrebe. Dete prvo pokušava da se umiljava, pa postaje zahtevno i na kraju počinje da viče da bi dobilo pažnju. Roditelj se konačno odaziva, ali dijete je sada ljuto i nije u stanju da prihvati pažnju i vraća „istom mjerom“.
Ovi obrasci reagovanja ostaju u životu i takvu djecu kasnije drugi doživljavaju kao ćudljivu, hirovitu i ljude sa nedosljednim ponašanjem. Ako bi roditelj u navedenoj situaciji reagovao kažnjavanjem na djetetovo ispoljavanje nezadovoljstva, dijete bi se povuklo i prestalo da ispoljava svoje emocije i uložilo sav svoj trud da potisne svoja osjećanja iz straha da ne bude kažnjeno. Jasan odraz toga kako će današnje društvo vjerovatno dovesti današnju djecu da sjutra postanu „odsutni tinejdžeri“.
Odraslo doba djeteta emotivno nedostupnih roditelja
Kao odrasla osoba, ova nekadašnja djeca su emocionalno odsutna u odnosima sa drugim ljudima, pa ne samo da nisu u stanju da uoče sopstvene potrebe, već imaju i nedostatak kapaciteta za empatiju prema drugim ljudima.
Kako navode britanski stručnjaci, neki od ovih simptoma u kasnijem životu mogu biti krutost, niska tolerancija na stres, emocionalna nestabilnost sa agresijom, nestabilni odnosi, traženje pažnje na pogrešne načine.
Kada postoji manjak nege od strane onih koji bi trebalo da nam budu uzori, ključni pružaoci ljubavi i nege, to može stvoriti disfunkcionalne obrasce razmišljanja kasnije u životu, a koji mogu dovesti do problema sa mentalnim zdravljem i nemogućnosti dubljeg povezivanja sa drugima u odraslom dobu.
