PRILOG NOVOCRNOGORSKOM MORALU

Piše: Advokat Mitar Šušić

Blizina smrti podsjeti čovjeka na vlastitu ništavost i prolaznost. Zavisno od ličnog ubjeđenja i svjetonazora, za nekog je ona kraj, za nekog pravi početak, a za nekog uvod u prelazak na sledeći nivo. Kako god gledali, njena blizina je prilika da se prispitamo, lično i kolektivno – vrijede li naše zemaljske, prolazne brige i želje onoliko koliko im značaja pridajemo kad na smrt zaboravimo. Vrijede li sva naša trvenja, borbe i svađe, bilo čijeg namrštenog čela, kamoli čega goreg?

Smrt nas zaboli, ali i otrijezni. Zamisli. Opameti. Pomiri.

U crnogorskoj tradiciji je posebno izražena ta pomiriteljska dimenzija smrti. Umrlima, sa kojima smo bili u lošim odnosima se začas opraštaju loši postupci i iskreno se žali za njima kao za najrođenijim. Ljuti neprijatelji, godinama u nezboru, stegnu ruku jedan drugom u znak saučešća. Porodice, decenijama u svađi, izmire se oko odra svoga preminulog člana.

Ne pamti se da je u Crnoj Gori neko odbio ruku pruženu mu kao znak saučešća.

Do prije neki dan.

Sa, tragično, najviše državne adrese, odgurnuta je ruka, pružena da izjavi saučešće povodom strašne tragedije na Cetinju. Ruka koju u ime države Srbije, našom državnom tragedijom, pruža ambasador svoje zemlje u svojoj zemlji. U ime zemlje u kojoj živi, zemlji u kojoj je rođen i gdje mu živi porodica. Iskreno, bratski, s poštovanjem i za državu i za njenog predstavnika.
I reakcija za sram. Nesuvislo obrazloženje, zastidna urgencija da se pružena ruka protjera i da joj se zabrani da ikad više stupi u svoju zemlju, samo su prirodni sled osipanja jednog sujetom nagrizenog karaktera. Autoprojekcija poslednjih namjera.

Paranoja.

I fleka na našem obrazu.