Na konferenciji „Rethinking the Ottawa Convention 2025“, održanoj u Zagrebu, Hrvatska, 10. i 11. novembra ove godine, političari, demineri, veterani i stručnjaci iz civilnog društva iz Evrope, Afrike i Kavkaza okupili su se da se suoče sa rastućom realnošću: sporazum koji je nekada slavljen kao humanitarna prekretnica više ne odgovara ratovima savremenog svijeta. Rasprave nijesu bile teorijske. Bile su lične, često bolne, i ukorijenjene u decenijama iskustava života sa posljedicama nagaznih mina.
Prelomna tačka za Evropu
Govornici su ukazali da se moralni autoritet Otavske konvencije urušava već godinama, ali da ju je ruska invazija punog razmjera na Ukrajinu gurnula u otvorenu krizu. Nakon što su Finska, Poljska i baltičke države pokrenule postupak povlačenja iz sporazuma – a Ukrajina ih slijedila – tabu je razbijen. Ove države su isticale da, dok su one i dalje vezane Konvencijom, Rusija joj se nikada nije pridružila i koristi mine širom ogromnih teritorija bez ikakvog ograničenja. Nekoliko delegata pozivalo se na javne izjave baltičkih lidera koji su upozorili da sporazum sada „više štiti agresora nego branioca“.
Njemac Boris Nemirovski je situaciju precizno pravno uokvirio. Njemačka i dalje vidi Konvenciju kao „humanitarni kamen temeljac“, rekao je on, ali definicije u sporazumu ostale su zarobljene u svijetu u kojem su mine bile mehaničke, predvidljive naprave koje postavljaju regularne vojske. „Danas se suočavamo sa podmunicijom isporučenom dronovima, daljinski aktiviranim eksplozivom, ‘letećim’ minama i eksplozivima koji mijenjaju ulogu u zavisnosti od uslova. Sporazum ništa od toga nije predvidio.“
Evropski zvaničnici su ranije naglašavali da ne odustaju od humanitarnih principa. Odgovaraju na činjenicu da jedna velika sila vodi rat visokog intenziteta na evropskom pragu, koristeći oružja koja Konvencija ne može da reguliše. Poruka je bila jasna: bezbjednosne realnosti nameću teške izbore.
Ukrajina: život na kontaminiranoj zemlji
Ukrajinski panel donio je najemotivnija i najdetaljnija svjedočenja tog dana.
Ruslan Misiunia, predstavnik Regionalnog centra za borbu protiv mina Harkov, otkrio je da se skoro 40% oblasti Harkova smatra potencijalno miniranim. Od 2022. godine Ukrajina je registrovala oko 950 civilnih incidenata povezanih sa minama, od kojih se trećina desila upravo u Harkovskoj oblasti. „Povrijeđeno je 426 ljudi. Devedeset devet je poginulo“, rekao je. „Čitava sela su prazna. Ljudi se plaše svoje zemlje, svojih šuma, svojih sopstvenih dvorišta. Jedna od najdubljih rana je gubitak osjećaja da možemo kontrolisati bezbjednost naše djece.“
Opisao je roditelje koji čvrsto drže djecu za ruke na putu do škole, deminere koji čiste igrališta i porodice koje odbijaju da se vrate u oslobođene gradove, jer vjeruju da se prijetnja „može vratiti u svakom trenutku“.
Zatim je Jurij Hudimenko, ukrajinski veteran koji je postao političar, iznio oštriju kritiku strukture sporazuma. „Uništili smo više od tri miliona sopstvenih mina kada smo se pridružili Konvenciji. Rusija nije potpisala ništa. Nastavila je da gradi svoj arsenal, a sada se suočavamo sa neprijateljem koji ne poznaje moralne granice.“ Bez mehanizama za obuzdavanje agresora, rekao je, Konvencija postaje „sistem zakona bez sprovođenja, pravde bez zaštite“.
Na kraju je poslanica Anna Skorohod objasnila ukrajinsko povlačenje iz jula. „Sporazum tretira agresora i žrtvu jednako. Rusija minira našu zemlju; zatim međunarodni donatori — a ne Rusija — plaćaju njeno razminiranje. To je moralni apsurd.“
Naglasila je da Konvencija nenamjerno kažnjava države koje su napadnute: ona ograničava odbrambene opcije žrtvama, dok agresorima ne nameće nikakve obaveze. „Dokument koji ne pravi razliku između onoga ko nanosi štetu i onoga ko je trpi ne može zaštititi one koji pate.“
Azerbejdžan: „Minski terorizam“, a ne ratovanje
Panel iz Kavkaza nije bio ništa manje potresan. Hafiz Azimzade iz ANAMA-e govorio je kao preživjeli, a ne samo kao zvaničnik. Godine 2021. nagazio je na minu i izgubio nogu dok je pregledao arteški bunar u oslobođenom azerbejdžanskom distriktu Agdam. „To nije bilo bojno polje“, rekao je. „Bila je to vodna infrastruktura — minirana da bi civili stradali.“
Opisao je povratak u grad u kojem su bunari, putevi, škole, poljoprivredna zemljišta i groblja sistematski minirani tokom decenija jermenske okupacije Karabaha. Azerbejdžan procjenjuje da je postavljeno više od milion mina na području od 10.000 km². Minske karte dostavljene nakon sukoba pokrivaju samo mali dio teritorije i često su netačne.
„Ljudi koji se vraćaju nakon trideset godina ne mogu bezbjedno ni grobove svojih roditelja da posjete“, rekao je. Pozvao je međunarodnu zajednicu da obezbijedi odgovornost: „Agresori moraju plaćati posljedice sve dok posljednja mina ne bude uklonjena.“
Afrika: kolonijalni duhovi i savremeni ratovi
Ako Ukrajina i Azerbejdžan govore o savremenim sukobima, afrički panel je razotkrio dugi trag kolonijalnog miniranja i rast improvizovanih naprava u pobunjeničkim pokretima.
Sadik Garba Šehu iz Nigerije povukao je direktnu liniju između kolonijalne istorije i današnjeg stradanja. Duž granica Alžira, Tunisa i Maroka milioni mina iz francuskih fortifikacija i dalje su otvorena rana. Izgleda kao da su neke kolonijalne sile izvezle i postavljale mine, ali ne i odgovornost. Alžir je na kraju očistio više od osam miliona mina — uglavnom bez francuske pomoći.
Suprotstavio je tome Ugovor između Italije i Libije iz 2008. godine, kojim je Italija priznala štetu iz kolonijalnog perioda i finansirala razminiranje i infrastrukturu. „To dokazuje da je odgovornost moguća — ako postoji politička volja.“
Nigerija se suočava sa sopstvenom dvostrukom krizom. Mine iz građanskog rata u Biafri i dalje povređuju civile, dok Boko Haram i ISIS zakopavaju improvizovane mine bez ikakvog mapiranja. Od 2016. godine, više od 3.900 Nigerijaca je poginulo ili povrijeđeno zbog mina i improvizovanih eksplozivnih naprava. Šehu je pozvao da se u sistem Otavske konvencije uključi verzija klimatskog principa „zagađivač plaća“ — kako je on rekao, „onaj ko minira, taj plaća“.
Pukovnik Muhamedu Baham Mohamed Lagdaf iz Mauritanije ponudio je drugačiju afričku perspektivu. Mauritanija ima cilj da bude očišćena od mina do 2028–2029. godine, ali se suočava sa ogromnim troškovima. „Mine koje koštaju 5 dolara da se proizvedu mogu zahtijevati 500 dolara da se uklone“, rekao je. Branio je humanitarnu viziju Konvencije, ali je istakao da ona mora postati univerzalna. „Minirano područje je mrtva zona“, kazao je. „Ako sporazum treba da funkcioniše, sve države moraju da mu pristupe i sve moraju da doprinose.“
Hrvatska i Moldavija: dugi putevi do bezbjednosti
Hrvatska, zemlja domaćin, ponudila je iskustvo iz prve ruke. Deminerski veteran Željko Romić podsjetio je da je u vrhuncu poslijeratnih operacija razminiranja u Hrvatskoj istovremeno radilo više od 40 kompanija, koristeći mašine, službene pse za otkrivanje mina i ručno čišćenje. Aktivne mine iz Drugog svjetskog rata i dalje su pronalažene. Hrvatska očekuje da će 2026. godine biti proglašena zemljom slobodnom od mina, ali je bivši ministar odbrane Luka Bebić podsjetio prisutne da neka kontaminirana područja ostaju u planovima razminiranja sve do 2036. godine.
Iz Moldavije je Sergej Čilivnik istakao pravnu slijepu mrlju: Konvencija reguliše samo svoje potpisnice, ostavljajući države koje joj nijesu pristupile — a koje su često i najgori počinioci — izvan bilo kakve odgovornosti. Pozvao je na formiranje međunarodne radne grupe koja bi redefinisala odgovornosti u eri hibridnog ratovanja, modifikovanih ubojnih sredstava i improvizovanih naprava koje brišu tradicionalne kategorije.
Sporazum na raskrsnici
Do kraja konferencije formirao se konsenzus: humanitarni duh Otavske konvencije je nezamjenjiv, ali njen operativni okvir je zastario. Savremeni ratovi uključuju eksploziv isporučen dronovima, daljinski aktivirane naprave, nedržavne aktere i države-agresore koje ne obuzdava međunarodno pravo. Istovremeno, najveće vojne sile — Rusija, Kina, Indija i Sjedinjene Države — ostaju izvan sporazuma.
Govornici u Zagrebu nijesu pozvali na napuštanje Konvencije. Umjesto toga, tražili su da se ona transformiše u sistem sposoban da se bavi odgovornošću, a ne samo zabranom. Ocrtali su budućnost u kojoj agresori finansiraju razminiranje, definicije se razvijaju zajedno sa tehnologijom, žrtve nijesu tretirane kao počinioci, a globalna solidarnost se proteže kroz decenije.
Otavska konvencija rođena je iz optimizma poslijeratnog perioda nakon Hladnog rata. Glasovi iz Zagreba sugerišu da taj optimizam sada mora biti uparen sa obavezujućom odgovornošću — ili će svijet nastaviti da nasljeđuje mine koje za sobom ostavljaju njegovi prošli i sadašnji ratovi.
