Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović razumije zahtjeve građana za službenim statusom srpskog jezika, ali im poručuje da mogu da sačekaju – jer prioritet je… Brisel.
Prevedeno na jezik političke stvarnosti: većina može biti u pravu, ali treba da sačeka. Tako je jedno od ključnih pitanja demokratske ravnopravnosti svedeno na tehničku smetnju na putu ka Briselu. Milatović tvrdi da ne želi da staje ni na jednu stranu, ali upravo time staje uz postojeće stanje – nasljeđe DPS-a, u kojem je srpski jezik gurnut u „službenu upotrebu“, iako je jezik većine.
Posebno je simptomatična poruka da se o tome „možda treba razgovarati nakon ulaska u EU“. To je stara formula: prvo prihvatimo nepravdu, pa ćemo je kasnije ispravljati. U tom kontekstu, prirodno se nameće i jedno pitanje za samu Evropsku uniju: zašto Crnoj Gori kao uslov postavlja „vladavinu prava“, ako je spremna da u svoju zajednicu primi državu u kojoj se volja jezičke većine sistemski ignoriše?
Da li smo mi, ovakvi kakvi jesmo, uopšte potrebni EU – i da li je EU, ovakva kakva jeste, zaista potrebna nama? Kada predsjednik kaže da ne vidi razliku između službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi, on govori iz pozicije vlasti. Za građane koji su decenijama institucionalno potiskivani, ta razlika je vrlo konkretna i mjerljiva. Ako zaista ne vidi razliku, onda ostaje jedno pitanje: zašto je došao na mjesto Mila Đukanovića, ako samo nastavlja istu politiku koja već godinama ignoriše volju većine?
Bjelopavlićki učitelji i nikšićki profesori su znali da se jezik ne brani kad se steknu uslovi, nego kad ga napadaju.
Predsjednik Milatović, međutim, poručuje da prava većine mogu da sačekaju, ali da Brisel ne može. To je briselska groznica – stanje u kojem se sopstveni narod drži na čekanju, a tuđa očekivanja proglašavaju državnim prioritetom.
(IN4S)
Majko mila,ovaj ne prepoznaje ni samog sebe. Nešto je blijed u zadnje vrijemd.